pronasla sam ovo na stranici jedne blogerice iz BiH
i nadam se da se ne bi ljutila kad bih nakon 6 godina
objavila to sto je objavila i ona tada.
stvarno me dirnulo pa zato to i radim.
procitajte pa vidite zasto.
Dnevnik Ulice
Lagala si, kad si rekla da me voliš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje u ljubav. Vjerovao sam u tvoj zarazni smijeh i tvoj san na mojim prsima. Vjerovao sam u još neke stvari, koje su, tog ljeta, nestajale jedna za drugom, trenutak po trenutak. U jedan takav trenutak stao je i naš rastanak, iako si uvijek govorila kako nas ni vječnost ne može razdvojiti.
Lagala si, kad si rekla da nisam kukavica. A ja sam ti vjerovao, kako već ljudi u gorućem gradu vjeruju jedni drugima. Da nas je netko na trenutak pogledao, zagrljene u lipanjskom sutonu, ispred posljednjeg kontrolnog punkta na izlasku iz grada, možda bi vidio samo još jedan od bezbroj ratnih oproštaja. Djevojku u maskirnim hlačama i onom plavom prsluku i dečka u starkama i ispranoj majici s naslikanim A u O. Možda bi mu promaknuo i detalj da je djevojka naoružana, a tip bezopasni civil na odlasku.
Pisao sam ti neka pisma, misleći da su sve te riječi i besane noći u ritmu neonskih reklama, značile nešto, neko opravdanje tebi, našem rastanku, a najviše samom sebi. Zvao sam te iz nekih govornica, na jedan od dva satelitska telefona u gradu, čekajući cijelu vječnost da sve dolare koje sam imao pretvorim u nekoliko sekundi tvog glasa.
Lutao sam, svaki dan, čikaškim kvartom kojem nisam mogao zapamtiti ime, i mislio kako bi sigurno bilo bolje da sam i ja naložen na taj ratno-obrambeni film sa soundtrackom domoljubnih pjesama, umjesto da sa sigurne daljine iz čikaških noćnih klubova saželjevam sebe, tebe, naš grad i generaciju i sve naše sudbine zajedno.
Prestao sam pisati i zvati ili si se ti prestala javljati, više nije ni važno, još prije nego što sam od nekog od raje dobio paket fotografija i poneku našvrljanu rečenicu. Udaljeno neonsko svjetlo je, u mraku moje sobe, naš razoreni grad na fotografijama činilo još sablasnijim. S tih komada papira su se smiješili naši živi i mrtvi prijatelji, sa svih kontinenata. Smiješila si se i ti u zagrljaju naoružanog tipa u adidas tenama i spitfire jakni.
Lagala si kad si rekla da se sjećaš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje prijatelju kojeg godinama nisi vidio. Mjesta na koja smo išli i stvari koje smo radili. Tvoj san na mojim prsima. Bili smo to neki drugi mi i neka druga prošlost, čak i za mene koji u njoj još uvijek živim.
Lagala si kad si rekla da ti je žao. A ja sam ti vjerovao, onako kako sam već ja vjerovao tebi. Sve ove godine. I tko bi ikad rekao da ćemo se, kad se vidimo praviti da se ne vidimo, a kad se ne vidimo utvarati si da smo se vidjeli.
Lagala si kad si rekla da me voliš. Ali ništa zato. I ja sam lagao kad sam rekao da te ne volim.
ah, sta reci na sve.
samo onaj ko voli
zna sto boli
zivjela prava i nepotrosna ljubav jer prava ljubav se nikad ne potrosi.
A
Post je objavljen 22.09.2016. u 11:21 sati.