U sitan sat, pun utisaka iz noći koja je još trajala, odlučio je da više ni ne spava. Budan će dočekati jutro. A kad je počelo svitati, ustao je spremio se i sišao pred ulaz da je sačeka. Rekla je da će ipak toga dana ići na posao...
Unaprijed je pripremao riječi, ponavljao ih nekoliko puta kao glumac ulogu, a kad bi ih uvježbao činile su mu se prazne i glupe, čak zbunjujuće: kao kad bi joj poslie prve i jedine provedene noći zajedno rekao – volim vas! Sa sve persiranjem?!!
Ne, to nikako. Gledala bi ga začuđenim očima i ne bi razumjela ...
Nije ni primijetio kojom brzinom se razdanilo.
* * *
Ona se istuširala i ipak otspavala nekih sat vremena, ustala na vrijeme i uobičajeno se spremila za posao. Krenula je niz stepenice da bi još jednom prošla ispred vrata njegovog stana. Zastade da oslušne. Samo tišina. Gdje li je? Spava li ili ...? O, kad bi izašao ... samo na tren ... da ga vidi ... da mu kaže ...da ...
A onda se iznenada sjeti da nisu dogovorili sastanak. O kako je glupa, prebacivala je sebi. Kako se mogla toliko zanijeti da ni malo unaprijed ne misli. I šta će sad?
Ništa. Saće morati čekati i nadati se.
Vrata su stajala nepomična, nijema i gluha u jutarnjoj tišini.
Ona uzdahnu, nervozno skloni pramen kose sa lica i zamišljena nastavi put niz stepenice. Ništa oko sebe više nije primjećivala.
* * *
Kad ju je ugledao na izlazu, on joj odmah, bez oklijevanja, odlučno priđe. Nije znao kako da započne razgovor, malo zamucnu, zaplete jezikom, a onda joj postavi najbesmislenije od svih mogućih pitanja kojih se mogao sjetiti dva sata nakon što su se razdvojili poslije burne noći:
- Da vam nije naškodilo noćašnje nespavanje?
Ona se trgnu iznenađena što ga je srela, razrogači oči gao da gleda u neko čudo, a kad joj je pitanje konačno doprlo do svijesti prasnu u glasan smijeh od koga se rasprši sva njihova trema i zbunjenost.
On je zagrli, diskretno okrnu i povuče u pravcu kojim je trebala nastaviti put i reče:
- Otpratiću te do posla da se dogovorimo ...
Post je objavljen 22.09.2016. u 00:05 sati.