Na leđima se osjeća prohladni večernji zrak. Terenac je još uvijek nagnut na rupi, a prilaz graničnom prijelazu zatvoren. Policajci su postavili tablu na kojoj piše da se iz siguronosnih razloga ne smije dalje.
Obojica sjede u službenom vozilu koje su izveli iz grmlja i parkirali odmah do rupe. Povremeno izađu kako bi ispisali kaznu ponekom drzniku koji se usudi zaobići kolonu. Zanimljivo je gledati veliki užitak s kojim to rade kao da im je od životne važnosti puniti cloweinijski proračun.
Razdragani smijeh i vika dolaze iz dvorišta iza cloweinijskih pograničnih kontejnerskih kućica. Miris pečene janjetine potvrđuje da Cloweinijci nešto slave. Nešto dalje naziru se kvalitetno izgrađene službene zgrade Cravatske granične ophodnje i čelična vrata vojarne koja je uzidana u planinu. S one strane sve je tiho, ali nekoliko osvijetljenih prozora svjedoči o tome da tamo netko još uvijek radi.
Naša kolona i dalje je duga bez obzira što su dva automobila još ujutro odustala, izašla iz kolone i vratila se, a kasnije su im se pridružila još četiri.
Sa zalazom sunca prišle su nam dvije starice, pristojno se upoznale i sjele do nas. Nakon toga se pridružilo još nekoliko ljudi i zauzelo mjesta oko vatre. G.Danton i Bradašica nisu izašli iz automobila.
"Da smo nas dvojica otišli u lov umjesto Normanovog bilmeza, odavno bismo jeli", prokomentira Pero koji je u međuvremenu zaboravio na večeru u restoranu i ponovno ogladnio.
Ne diskutira mi se, udobno sam zamotan u pokrivač koji mi je ponudila starica, a pucketanje vatre u meni stvara osjećaj opuštene sigurnosti. Dodamo li tome miris i okus kave koju je skuhala i nesebično podijelila gospođa iz ovećeg kampera, potreba za bilo kakvim riječima svedena je na nepostojeću.
Ljudi su frustrirani, ljuti na okolnosti, ne razumiju što se događa ni zašto ne smijemo dalje, ali razgovori ipak teku spontano, oslobođeni težine, ljudski i topli. Sumnjam da bi se osjećali bolje kada bismo im ispričali svoju pretpostavku o razlogu zatvaranja pristupa granici.
Prije dva sata, simpatični nasmijani Cloweinijac Juraj iz Kranja dobio je kći. Žena je rodila na stražnjem sjedištu skromnog automobila, prvog u koloni iza naše limuzine. Mislim da postoji neki cloweinijski običaj vezan uz tu situaciju, ali nisam siguran.
Juraj nikome od prisutnih nije ponudio ništa, što bi bila adekvatna proslava friškog očinstva u Cravatiji. Ipak, njegova ugodna razdragana pojava, koja sa zanimanjem i oduševljenjem prati sve teme, višestruko nadoknađuje urođenu štedljivost koju bi svaki Cravat nazvao sasvim drugačijim imenom.
Norman je potpuno nezainteresiran za te obične ljude i njihove obične priče. Odsutnog uma pažljivo prati Encove parametre na zaslonu svog mobitela. Zahvaljujući visokim standardima državne administracije u svakom trenutku točno zna gdje mu se nalazi vozač i u kakvom je stanju. Na njegovom se licu lako čita da ga ta nadmoć ispunjava osjećajem kontrole i opušta napetost izazvanu nepredviđenom situacijom.
Bez potkožnog čipa koji primjereno snažnim elekričnim impulsom može štrecnuti Enca i tako mu dati do znanja što se od njega očekuje, Norman ne bi mogao igrati svoju novu igru putem aplikacije koja osim navigacije, računa i brzinu kretanja, mjeri zdravstvene podatke kao što su otkucaji srca, tlak, razina stresa, potrošnja kalorija, daje uvid u osnovnu krvnu sliku te predviđa izdržljivost baziranu na godišnjem fizičkom testiranju zaposlenika.
Toplina plamenih jezičaka nam grije tijela i umiruje misli, ali neizvjesnost i dalje mutno sjaji ispred nas. Nitko ne može predvidjeti koliko bi ovaj Cloweinijski hir mogao trajati. Umom mi preleti misao da su možda čak zatvorili prilaz granici kako ne bi bili ometani, ali to bi bilo previše čak i za Cloweinijce.
Na drugu stranu...
Post je objavljen 20.09.2016. u 11:18 sati.