Kao i svako jutro, kasno jutro, bio sam u kvartovskom dućanu priskrbiti dnevne potrepštine i sa onih par namirnica dođoh na blagajnu.
Nakon toliko godina posjet dućanu postao je ritual pa se razvije i prijateljstvo do te mjere da svi o svima sve znaju do u centimetar.
Dama na blagajni u najboljim godinama velika je vjernica, puno velika. Vjeruje u sve i svašta, počevši od Isusa, svetaca, popova, astrologa, numerologa, uroka…nema u što ne vjeruje. Moguće da ne bi bila takva vjernica da gospođa Šestir (neka se tako zove za ovu priliku) kao uostalom i sve zaposlenice toga tipa nemaju plaću toliku tek da se mogu održati na životu.
Novokomponirani kapitalisti vode računa o njihovoj liniji.
Odštemala je i čeka a ja gledam u one tri novčanice u takuinu i velim da ih ne smijem potrošiti jer mi je domalo unuci rođendan a pošto ona ne prima karticu onda ću je popeglat ode.
- Lipo, lipo. I meni je bija prija niki dan.
- Eto na, da sam znao…kad nisi rekla.
- A šta bi mi, da karticu…more ali onda i pin kaži.
- Ne bi kartucu ali…a koji datum?
- Devetoga.
- Težak broj težak. Puno težak.
Skupila je obrve pa me skenirala i zaustila da nešto rekne no kako se stvorio red na tome je ostalo.
Ujutro. Samo što sam stupio u dućan i poželio d. jutro odmah je reagirala jer nije bilo gužve.
- Vamo dođi, dođi ae. Cilu noć oka nisan sklopila da znaš.
- 'Si mislila na me?
- Đava je na te mislija, nega sam kontala o onoj devetki što si reka kako je težak broj. Ae sad, govori da mi dan ne pođe u krivo.
- Šta sam reka? Broj devet još ako je datum, božesačuvaj.
- Uf, e..i?
- Bome težak, istina ti je to. Jedan od najtežih.
- Kako misliš?
- Kako mislim? Tako što mi je penzija desetoga.
Poslala me đavlu. Pa da nije devetka vražja a?
Post je objavljen 18.09.2016. u 12:15 sati.