Jučer sam bila na misi. Inače ne zalazim rado u tu instituciju, osim kad je prazna. Može se reći da sam agnostik, vjerujem u Boga, energiju, život poslije života...ali crkva kao institucija za mene nije vrijedna spomena. Od srednjeg vijeka pa do danas izrabljuju, vrbuju, ucjenjuju i zatupljuju, i da, uzimaju novac. A raja, kao raja, uvijek daje.....
Uglavnom, bila sam u crkvi odati počast jednom čovjeku kojeg sam poznavala i kojemu je bila posvećena misa. Ugledala sam svećenika, novog, red salezijanaca. Nešto me diglo i otišla sam na ispovijed. Ja, koja sam se dva puta ispovijedila u proteklih 15 godina (prije vjenčanja..)? Nešto me privuklo. Vjerojatno njegov glas i izgled.
Zgodan, nema što, a glas tako umirujuć i nježan, kao da me hipnotizirao, Skoro pa sam mu sve ispričala. Imam tu potrebu za razgovorom , ali nisam, nisam se dala, onaj "vrag" u meni neda da idem dalje, da ispljunem iz usta sve one gadosti koje sam prošla i koje sada dolaze na naplatu. Nisam mu puno toga rekla, ali umirio me. Ili uznemirio?!
Od tada srećem ga svakog dana, sudbina? slučajnost?
Zapamtio me. Zašto? ne znam. ali zapamtio me.
Možda ću od sada češće odlaziti na misu?!
Post je objavljen 12.09.2016. u 22:46 sati.