O tebi ne pišem ni više ni manje. Ne želim zatvarati prozore, pisanje se pobjedonosno gubi u zvukovima radova s ulice, voda iz daljine raznosi atome koji se stapaju s mislima, zatim tvojim prostorom bjeline, tvojom čistoćom odgode.
Šutim. Ni više ni manje. Tek se obaveze gomilaju, prenose od otvorenih prozora do gradova u kojima kiše pričaju glasnije od riječi ispirući molitve izgovorene pogledima u šalice za van, za kartonsku brzinu i čekanja, toliko nagomilanih čekanja spremljenih u prolazne prizore, u mirise pekarnica i prostranost parkova i ulica. (Tvoj grad.)
I kako uopće voljeti to ludo more, pitat ću se iznova, to odnošenje svega što smo htjeli zadržati u džepu, kod kuće, u onih nekoliko koraka udaljenosti, nekoliko ukradenih pokreta blizine i još barem toliko neizgovorenih riječi između... (Tvoj grad kojemu sam odašiljala brzojave nesreće, nešto tebi, nešto sebi, nešto od svega što je ostalo u "možda" ili "valjda"...)
I što će nepoznati gradovi s tim? Pretvoriti nas u još jednu pjesmu, u žuđenu oazu slobode, predah od nečega puno daljeg, našeg, svog ili ničijeg zapravo, u slavonsku tvrđavu koju ćemo tek osvajati ravninu po ravninu, udubinu po udubinu, riječ po riječ?
Uostalom, gdje si? Ovaj potencijalni zamak isprika, objašnjenja i interpunkcija zapravo nikada nije bio pitanje vremena: postao je prostor sam. A prostoru, jasno ti je, opraštamo čisteći ga ravninu po ravninu, udubinu po udubinu, riječ po riječ...
________________
...
Post je objavljen 12.09.2016. u 13:19 sati.