Upravo sam se sjetila ovog bloga, u ove kasnonoćne sate 8 godina nakon posljednjeg post-a. Sa užasom sam pročitala stare zapise na njemu, ali sam se sjetila male petnaestogodišnjakinje iz malograđanštine u pubertetskoj fazi pokušaja da bude jedinstvena. Ne želim ga izbrisati, jer se ponekad lijepo vratiti u djetinjstvo i pogledati koje su te brige tada mučile. Odlučila sam napisati nešto, u pauzi između pisanja završnog rada. Djevojčica je sada postala djevojka od 23 godine, radoznala studentica sa dosta kilometara pod nogama, budući inženjer strojarstva (još uvijek polupismena, jer mi pisanje nije jača strana). Zanimljivo je vidjeti koliko se promijeniš u godinu dana, a tek u 8. Nisam ni blizu onome što sam tada zamišljala da cu biti u ovim godinama, pogotovo ne da ce mi budući posao biti tehničke struke. Ali sam, koliko toliko, sretna sa svojim dosadašnjim odlukama koji su me dovele do ovoga gdje sam sad. Ne znam koliko se sada uopće koristi blog za pisanje o sebi. Zapravo kad malo bolje razmislim nemam baš puno toga za napisati što bi bilo pametno za ostaviti tu za moje buduće preglede ovog bloga.
Ali evo, Mia ako se ikad ponovno vratiš u prošlost reći ću ti trenutno stanje. Studiraš i trenutno si se vratila sa prakse iz Poljske. Još uvijek si pod post Poljska depresijom jer ti je bilo odlično i nikada nemoj zaboraviti tih 7 tjedana. Još si uvijek sama, al ti to odgovara. Imaš par kila viška, pa se nadam da si prestala pit toliko pive. Okružena si sa puno ljudi i svi su ti dragi i uživaš provoditi vrijeme s njima. Nadam se da si otputovala svugdje gdje si trenutno planirala da odeš i da si se zabavila. A posebno se nadam da uživaš u životu.
Na kraju je ovo ispalo pismo budućoj meni. Ako itko ovo ikada osim mene pročita, budite mi pozdravljeni!
Mia
Post je objavljen 12.09.2016. u 02:18 sati.