Ako mi je ikad u životu trebao foto aparat trebao mi je tog 15.08 anno Dominni 2016.
Da bi stvar bila još luđa bio mi je u džepu, nadohvat ruke, ali od nevjerovanja u ono što vidim nije mi bilo ni na kraj pameti uzeti ga. Šteta. Prizor je to koja se vidi samo jednom u životu. Prizor kojeg se rado sjetim evo već mjesec dana.
Almodovar, Fellini, Brešan i kompletna povijest ovih prostora ovjekovječena u sceni koja je trajala nekih petnaestak sekundi.
Ako mi se ikad u životu pruži prilika ponovno biti svjedokom nečeg sličnoga foto aparat će biti stand by.
Ne vidi se često prizor vrijedan milijun kuna.
DAME I GOSPODO, FALA KURCU VIŠE I DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a
Trajekt je tog jutra lijeno plovio po bonačini ko ulje.
Skupa s dečkima idemo na jedan otok koji normalno da neću imenovati. U pitanju je tradicionalna feštica, svojevrsni memorijal u čast jednog njihovog pokojnog mještanina koji se svake godine održava 15.08.
Mislim da je čovjeku na taj dan bio rođendan, a to što se sve skupa održava upravo na blagdan Velike Gospe i daje cijeloj priči taj nadrealni ton. Da je u pitanju bilo koji drugi dan u godini ova priča ne bi bila ni upola interesantna.
Nego vratimo se mi na trajekt.
Večer prije svirali smo u jednom lijepom restoranu. Gosti su bili neki dobro raspoloženi Zagorci koji su nakon popijenog olimpijskog bazena vina tražili da im sviramo nezvaničnu zagorsku himnu 'Pod brajde'.
Kao i većina prosječnih stanovnika ove zemlje moram priznati da do tog trenutka nisam imao pojma za tu stvarno lijepu melodiju. Refren ide otprilike ovako:
Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
k sebi bum pozval stare se pajdaše,
popevali bumo sunce dok ne zajde,
za rodnu grudu i za brege naše.
Kako moj mozak često funkcionira na nekim drugim frekvencijama dokolica na trajektu uvjetovala je smišljanje sasvim novih stihova. Do odredišta smo ih otpjevali jedno pedeset puta:
Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
Zel si bum čajne salame od naše 'Vajde'
Zel si bum malo kruha ako se najde
Bum si obukal kilt pa zasviral gajde.
Mlado ludo ...
Trajekt je uplovio u lučicu i evo nas u kafiću.
Umjesto pičkastih kafica i makijatića ispred nas stoje prave, muške orošene krigletine pive i već naslućujem što nas čeka. Ni prvi ni zadnji put. Ako Vaše dijete ikad bude pokazalo interes za gitaru ili harmoniku pomirite se s tim da će mu u životu Pago od šumskog voća biti zadnja opcija.
Ionako je to sve GMO.
Nakon ispijenih pravih, muških, orošenih krigletina ulazimo u vatrogasno vozilo. Sumnjam da su Red Hot Chilli Peppers ikad na gažu išli u vatrogasnom vozilu, ali možda je malo smiješno (...) uopće se uspoređivati s njima. Mi nikad nećemo imati novac da nas liječnički tim prije svakog nastupa reanimira i održava na životu jer od pustih derivata koji teku kroz vene ne znamo da li je petak, utorak, ljeto ili zima.
Došli smo.
Mala pitoma kamena kuća smještena u uskim i visokim kalama. 'Naše malo misto' uživo. Mediteran kakav je nekad bio. Ekipa je dobro raspoložena i ima ih. Neka, neka ....
Prvi ultimatum koji su nam postavili je da se ne sviraju nikakve cajke.
U srcu Dalmacije ima da se sviraju dalmatinske pjesme kako i spada.
E sad, dolazimo do najinteresantnijeg dijela priče.
Ekipa kojoj sviramo su - komunisti. Ne ova light verzija koja se ide štekati kako su im djedovi bili ustaše nego baš ono komunisti. Pravi, pravcati komunisti. Crveni.
Znamo kako to kod nas ide.
Ili si lijevo ili desno.
Da li si čovjek ili đubre od čovjeka to je u tim podjelama manje bitno.
A kome je do rada nek ide vani.
Jasno ko dan.
Želim ugodan ostatak dana svima koji su nakon ovog odlomka odlučili prestati čitati, a Vama koji njuše dobar zaplet želim ugodan nastavak.
PAR RIJEČI O TOME ZAŠTO ME NIJE BILO ČETIRI MJESECA
''Koji kurac ti više ne pišeš onaj svoj blog?'', rečenica je koju sam u zadnjih par mjeseci čuo dosta često.
Iskrena reakcija istinskih ljubitelja pisane riječi. Koliko mi to u životu nedostaje najbolje svjedoči ovaj post jer rečenice pod prstima izlaze poput užarene magme Krakatua. Tok svijesti u petoj brzini. Upravo onako kako ste navikli.
SPIG - ON THE ROAD AGAIN
Recimo da sam se nakon 40 godina uspio probuditi iz vječitog sanjarenja o ovome što živim danas. Da bi čovjek to postigao treba imati više sreće nego pameti pa mi je drago da je majčica Fortuna i mene pomilovala što i Vama od srca želim.
Nisam sebično govno kao većina.
Hvala.
VRAĆAMO SE NA PRIZOR OD MILIJUN KUNA
Najvažniji segment u cijeloj ovoj ludoj priči je majica koju je ekipa objesila s vanjske strane drvene škure odmah ujutro.
Na majici je bio Titov portret s natpisom 'Sve Vam je oprošteno'.
Pročitajte još jednom gornju rečenicu.
Majica s Titovom slikom i natpisom - Sve Vam je oprošteno - na drvenoj škuri.
Dalmatinski Monty Python da ga jebeš
Prije bilo kakve kritike navest ću da smo prije nekih godinu dana ispod ogromnog lakiranog drvenog hrvatskog grba u za jednu vrlo, vrlo finu gospodu koja će na današnjim izborima zaokružiti 'vjerodostojno' svirali 'Duge noge za igranje'. Onima koji to nikad u životu ne bi mogli napomenuo bih da smo doma išli sa lijepom dnevnicom
I da sam si sutradan kupio jednu jako vrijednu knjigu. Od gušta.
Ako se još niste navikli u kakvoj zemlji apsurda živite predlažem da emigrirate ili se jednostavno bacite kroz prozor.
Treća opcija ne postoji.
Ne znam za Vas, ali meni je novac baš fora.
Vraćamo se na otok.
Prošlo je pet popodne.
Gemišt, vrućina i još svašta udarili su u glavu, a ekipa u najboljoj maniri 'You never walk alone' već petnaesti put za redom ponavljaju refren 'Ja svoj kao život da ne živim, ali tebe zbog toga da krivim neću nikada'.
Pejaković mi je inače uvijek bio bez veze, ali ta pjesma mi je odlična.
Prava stadionska atmosfera.
Jedan gleda na sat i kaže da bi bilo dobro stati,a ovaj drugi kaže da ima još petnaest minuta fore. Ovaj kaže da mu se čini da će doći svaki čas, a ovaj drugi kaže da se samo opusti jer nema razloga za .... a onda ga je ovaj drugi rekao:
- Stanite, dolaze!
Kao u mnogim mjestima i na otoku se održava procesija povodom blagdana Velike Gospe.
Apsurd je da procesija prolazi u taj i taj čas baš kroz tu ulicu u kojoj se do prije deset minuta sa zvučnika orio 'Thunderstruck' i 'Kreni prema meni'.
Sin city.
Makli smo se desetak metara uzbrdo, sjeo sam na zid kraj jednog lokalnog momka i svjedočio prizoru koji nije sa ovog svijeta. Ovu sam priču dosad prepričao mali milijun puta i jednostavno je morala osvanuti na ovoj 'povratničkoj' epizodi. Ljudi kojima sam je prepričavao puno bi se smijali.
Udahnite duboko.
Dolazi procesija.
Veliki križ na čelu procesije prolazi ispod drvenih škura na kojem je obješena majica. Majica s Titovom slikom na kojoj piše - Sve Vam je oprošteno.
Sve u mrtvoj tišini.
Bat koraka ispresijecan jedino cvrčanjem cvrčaka.
Dalmatinski 'Amarcord' at his best.
Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao.
Prizor koji se vidi samo jednom u životu.
Prizor koji se može vidjeti jedino na ovom kutku planete.
Prizor od milijun kuna.
U povorci prepoznajem ljude koji su jutros s nama pili i zajebavali se (i koji su se kasnije ponovno pridružili.) Dvije struje, dva svjetonazora, kompletna povijest ovih prostora smještena u tom apsurdnom, nadrealnom prizoru koji se vidi samo jednom u životu.
Selo od par sto duša izolirano od ostatka svijeta podijeljeno na dva tabora. Dva tabora, dvije ideologije, dva svemira u kojima je jedino bitno da si 'naš'.
Kao šećer na kraju jedan gospodin iz procesije okreće se prema ekipi koja u ruci drže gemište i dobacuje najluđi komentar tog dana:
- Griješnici!
Šta se mene tiče ušao je u povijest.
..............................
Nekoliko sati kasnije trajekt 'Jadrolinije' plovi kroz noć. Prvo smo išli na palubu pa smo u klapskoj izvedbi izveli 'Motore' od Divljih Jagoda praćeni začuđenim pogledima. Na brodu je bilo dosta putnika pa smo sišli doli, uvalili se nekim dvjema curama. Baze, poskočice i pošalice padale su cijelim putem. Ova jedna je umirala od smijeha, a druga nas je gledala kao da nismo normalni.
Specijalno kad sam rekao svom mladom kolegi da zamisli jedan broj od 1 do 100, a ovaj je, vrckav kakav već jest, zamislio 69.
Mlado, ludo ...
Post je objavljen 11.09.2016. u 14:41 sati.