Na novom poslu su prošla dva tjedna. Stvar je krenula jako loše, toliko loše da sam znala doma doći i briznuti u plač jer nisam imala ideju kako i za što se primiti. Bilo mi je jasno da sam potpisala za rad u kaosu. Srećom, nakon dva tjedna malo je bolje. Bar u toliko što postoji konkretan dio posla koji mogu napraviti, a i došla sam u stanje da me boli kurac. Živci su mi ipak draži.
Danas moji idu na vikendicu. Imamo tu prekrasnu kućicu na brežuljku, no otkako je stari dao petama vjetra i odlučio naći novu ekipu u duhovnom svijetu, fali nam muška ruka. Deda je prestar i ne može se baviti svojim negdašnjim remekdjelom- ta je kućica plod njegovog osobnog rada.
Sjećam se kad sam bila klinka, znali smo ići svaki vikend gore i meni je to išlo na živce jer sam bila sama sa svojima, a djetetu treba neko društvo. Onda kada sam mogla nisam bila oduševljena, a sada kad sam oduševljena, ne mogu. Priroda je rajska, brda, šume, livade, pokoja kuća niže uz cestu, no u biti osim planinara i izletnika, mir Božji.
Išli smo mi ponekad na to divno mjesto no pred godinu dana su se tamo pojavili stršljenovi. Moja majka ima alergiju na ubod ose i nije nam baš bilo do igranja s njenim životom.Otišli smo prošli vikend da stavimo oglas za prodaju i dok su mama i baka i tražile na pomoćnoj kućici mjesto za oglas, iz daljine sam gledala kako 2-3 stršljena lete oko njih. Nismo se dugo zadržali jer nam je svima bilo prilično nelagodno tamo biti.
Susjed je navodno sredio dva gnijezda koja su, prema slikama, ogromna i rekao da je problem uklonjen. Ja se stvarno nadam jer bilo bi lijepo opet otići gore, brati kestene sada kad bude sezona, prošetati rajskim krajolikom.
Inače za borbu protiv stršljena dobro je imati flašu u koju se stavi malo pive, malo vode i šećer ili med.
Post je objavljen 11.09.2016. u 09:33 sati.