A mi smo pricali o ljubavi i nekim drugim svjetovima. Mi smo stvarali srecu jedno u drugome, upotpunjavali se.. stvarali iluziju i oblake koje nismo ni doticali. Osjecala sam ga dok mi je pricao, dirale su me i mazile njegove rijeci. Prepustala sam mu se u snovima.. zatvarala oci i osjecala njeznost njegovih misli. Osjecao me u jutrima koja nisu vise bila usamljena.. znao je da mislim na njega..
Nalazili smo se u drugim dimenzijama i tamo vodili ljubav rijecima. Doticao je moju dusu. Pricali smo o svemiru, o zvijezdama i ljubavi koju su stvorili za nas.. kako smo se cekali vjecnostima.. kako nas je zivot spajao cijeli zivot i napokon smo se nasli. Rekla sam mu da me ne pusta nikad, cak i kada zelim otici.. voljela sam taj svijet kojeg smo stvorili u tako malo vremena i bez truda.. hodali smo i sirili tu energiju, stvarali poseban sloj pozitive oko sebe.. uzivali u suncu
. Svaki korak je bio sretan.. topal, njezan, mek.. vrijeme je letjelo izmedu nas, oko nas, kroz nas, ne zahvacajuci nas i ostavljajuci nas vjecito skupa.. sreca ima smisla samo u nekom drugom svijetu, ne u ovom.. u ovom su ljudi puni osude i zlobe.. zato sam voljela bjezati s njim.. ali zivot nije bjezanje..
Pokreti, toliko uskladeni, te blokade.. ta muzika.. to stapanje,iznova i iznova, nezasitnost.. dijalozi tijela.. koracanje.. mojim koracima..
Post je objavljen 09.09.2016. u 16:43 sati.