-Ti si čudan!
Hoda bosa po parketu, svaki korak ostavlja otisak stopala na par trenutaka od topline i zatim nestaje. Duboki uron petom za sigurnost te brzi prijelaz na usporene prste, razigrano i odlučno. Topla, pariško plava noć tek miriši kroz prozor na jesen, bori se sa bjelinom ambijenta i njom, u bijeloj spavaćici što više nalikuje na haljinu. Nestaje, pratim ju. Nije čak ni pritvorila vrata, nestaje prostor u njenom biću. Pravim se da me nema iako vidljivo zatvaram okno i ulaz u želji da budem čuvar. Nisam čuvar ni silueta, osmijeh što pokazuje sjajne zube tek toliko što su usne u osmijehu produžene i jezik što dodiruje unutrašnju stranu bjeline, sjaj očiju izgubljene zaigranosti mi govori da nisam potreba već želja.
- Normalan sam i jednostavan. Uz misao da polazište tog zaključka sam upravo ja.
Kosa koju uvijek ravna prstima jer je vidljivo neukrotiva, miruje netaknuto prirodno, divlja i prati ples duha. Nakon kratkog pogleda u ogledalo i poteza prstom kroz tanke obrve zagledala se u vodu što miruje u prostranoj kadi. Kao kristalna jasna misao, misli si, kako ju dodirnuti i ne uznemiriti. Lice osmijeha je zamijenilo lice znatiželje i nevinosti. Oprezno uranjanje u vodu gdje nestaje stoplao gipko savinuto u zglobu, drhtaj zatvorenih očiju oslobađa sjaj aure.
- Gle, bitna mi je povezanost da bi mislila.
Stoji i gleda u vodu koja osjeti svaki trzaj njenog tijela i stvara krugove. Smije se, ponovno zaigrano i znatiželjno. Kleknula se i voda je počela davati svoj ton rubovima spavaćice. Bijela spavaćica sa cvjetnim uzorkom svijetlih boja jedva vidljivih je počela prijanjati uz njena bedra. Smije se, hihot žene umiruje i zbunjuje vrijeme i prostor. Prepustila se gravitaciji i opušteno uronila leđima pridržavajući kosu. Svilena koljena svinuta su prešla u ispružene noge što su se, čas jedna, čas druga, uzdizale iz vode i sjajila se dok su struje vode jednostavno pričale svoju priču.
- Gle, bitna mi je misao za povezanost, jer ona ionako već postoji.
Blage boje sa njene haljine su se počele spajati, nedefinirano u vodi su stvarale fluorescentne oblike. Na tren ih je gledala u čudu sa lagano nagnutom glavom u lijevo, zatim ih je uz hihot rukama lagano uzburkala i zatvorila oči. Legla se da joj voda dodiruje vrat, kosu je prebacila preko ruba kade, tek rijetki pramen je završio mokar i lijepio se uz kristalno topljivu kožu. Razbarušene boje počele su tvoriti oblike i njeno mirovanje dalo je gustoću bojama. Latice su počele ispunjavati površinu vode i plesti plašt oko nje, hlapljivo i neprimjetno.
- Počeo si maštati. Što maštaš?
Mirujem. Miruje. Okreće glavu prema meni i gleda me u oči, nježno i ranjivo. Prilazim. Reagira tek na dodir moje ruke na njenoj, uronjenoj u vodi. Ustaje, polako i umorno. Voda se cijedi sa tkanine, ono malo boja više nema, samo bjelina na njoj što se pripila uz njeno tijelo i jasno ocrtava sjaj erotike. Spušta pogled dok stojim ispred nje. Podiže pogled, lagano, caklene oči me miluju, ne traže ništa, žele samo da vidim. Crte lica mi miluju, samo očima zborim.
- (kako da kažem što maštam) Zagrli me!
Drži mi ruku i rame dok usporeno izlazi iz kade sputana natopljenom spavaćicom. Stane uspravno i pušta mi ruku iako moja još drži njenu. Bujna kosa više ne divlja, skladna je sa spuštanjem kapaka i laganim padom glave. Teške naramenice prstima uz ključnu kost pomičem da skliznu. Nago biće oživljeno mi se predaje u zagrljaj, baca glavu na moje rame, ruke oko mojih ramena. Šuti, šutim. Zvuk disanja ispisuje osjećaje i želje. Ne daš mi da te nosim, vodim te za ruku. Polako sjedaš na krevet, cijelo vrijeme sklopljenih očiju, legneš na bok osjetljivo i oprezno, ne puštaš mi ruku. Nespretno, jednom rukom, skinem se, prebacim preko tebe uz oprez da ne dodirnem usnulo biće, legnem, lagano se primaknem i zagrlim, Zadnji trzaj glave koja se namješta u jastuku uz mili, najdivniji zvuk, kaže mi da konačno dišem.
Post je objavljen 08.09.2016. u 23:48 sati.