napisano 2005. iz 1. zbirke "Sjena duše", a inspiracija za ovu pjesmu je bila pjesma "Opet one suze" koju pjeva Haris Džinović
Dodirujem ono mjesto gdje je tvoja kosa dotakla moju kožu i opet kažem, tražim neko mjesto na tijelu gdje duša ne boli, a popila bih i mrtvu vodu ove planete samo da te kroz noć vodim u plave sjene i da nestanemo utapajući se u njima kao u pjeni po kojoj si crtao dijelove mog tijela.
Umrla bih smrću sjene, jer ako postoji mjesto na mom tijelu gdje ne boli duša, znat ću da od Sunca i zlato dobije onu smeđu boju hrđe koja se u valovima sa tvojih usana prelijeva u mene, dok čekam da se ponovno rodiš kao čovjek koji se uvijek rađa iz dna sa kojeg sam ti pružila ruku i za koju si se uhvatio, poput suze koja laže i govori kako me još uvijek voliš i opet one suze, "one suze stare suze bezobraznice'', uvijek lažu da me voliš.
Ponavljanjem nisam naučila, da zvijezde padaju u more, ali sam ostala sama otkad sam u tebi rodila novog čovjeka, jer sam bila zbog tebe tu, pronašao si i ti mene, pronašla sam i ja tebe, ali mudro znakovlje nam neće pomoći.
Možemo samo pod južnim nebom spoznati one noći kad smo bili jedno bez drugog, kao spavanje sa tugom… hoćeš li se vratiti?
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.