Danas, dva tjedna nakon Simonovog odlaska, osjetila sam potrebu da napišem ovaj zadnji oproštajni post.
Prije svega imam potrebu reći svima da je Simon odlučio otići tiho i brzo kao što je i došao, u maminom krilu uz najdražu uspavanku. Sve je šokirao, doktori još uvijek nemaju odgovor, a pitanja je previše. Svima nedostaje i svi su plakali. Čak i onaj glavni doktor nije mogao sakriti suze. Toliko je velik bio mali Simon. Ulm je bio i ostao njegov drugi dom i zauvijek ćemo mu se vraćati.
Potaknuta komentarom da smo prošli toliko muke uzalud, moram napisati da niti jedan dan nije bio uzalud. Naučio me puno toga, naučio me što je uistinu važno, naučio me kako treba živjeti. I ne samo mene. Zbog njega smo upoznali predivne ljude koji su postali obitelj, zbog njega je obitelj postala više, zbog njega smo shvatili što znače prijatelji i što je u životu važno. Njegov osmjeh je dotaknuo mnoge, mnogi su se upisali u registar dobrovoljnih darovatelja matičnih stanica i možda baš netko od njih jednom spasi nečiji život. Mnogi će darovati krv i krvne derivate. Zbog njega će se razmatrati mijenjanje protokola odabira donora. Zbog njega sam pisala blog koji će možda jednom, nekom prestrašenom roditelju s groznom dijagnozom, dati nadu i vjetar u leđa. I biti vodilja kao što je meni bio zapis jedne predivne majke. Njegova krv je otišla za daljnje istraživanje osteopetroze i možda će jednoga dana postupak liječenja biti lakši i možda će bolest postati stvar prošlosti. Nije stigao napuniti 9 mjeseci, ali je stigao svijet učiniti boljim mjestom.
Potaknuta još jednim komentarom da je bolje ovako jer tko zna kakav bi život inače imao, moram napisati da čak ako i pomislite ovakvu stvar, nemojte je nikada izreći na glas. Jer imao bi predivan život i bio bi sretan. Svi vi koji pomislite da je bolje ovako zapitajte se što ste vi to učinili u svom životu da je on tako važan i dobar. Svi imaju pravo na život i svi imaju pravo biti sretni. Roditelju koji se morao oprostiti od svog djeteta takve se stvari ne govore. Takve se stvari ne pomisle. Kada bi se našli u našim cipelama vjerujem i iskreno se nadam da biste drugačije mislili.
Simon je bio frajer koji je točno znao što želi i koristio je svaku priliku da se smije.
Nikada te nećemo ostaviti frajeru i uvijek ćeš hodati s nama.
"Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim."
Do nekog sljedećeg puta...
Tanja, Simonova mama
Post je objavljen 06.09.2016. u 12:10 sati.