Enc uspori vozilo, usredotoči se na vožnju ne bi li uspio ignorirati Normanove provokacije, ali 'Enc ovo... Enc ono...' se nastavlja s još više žara. Norman uživa u potvrđivanju vlastite verzije žrtvina porijekla i vreba bilo što, što bi se moglo protumačiti kao neprimjeren odgovor. Tada Enc popije šamarčinu, a ako nakon toga kaže još bilo što - popije još jednu.
Pero šuti. Ja šutim.
U tišini podnosimo tu izokrenutu viziju zabavno iskorištenog vremena i puštamo je neka traje. Inkvizitor nam je spasio kože i to je kupilo šutnju bez komentara. Možda postoji nešto dublje ispod te kreativno osmišljene psiho-razonode, neki eksperiment kojemu samo Norman zna svrhu.
Enc potpuno prestane odgovarati, ali njegov suvozač prilagodi stil - postavi mu nekoliko običnih pitanja na koje Enc ne može pristojno ne odgovoriti i naivno povjerovati da je Norman konačno odlučio prestati.
Par minuta traje potpuno normalna konverzacija o obitelji, poslu i životu tijekom koje se Enc opusti, a Norman shvati da je na pravom putu...
Netremice se zagleda u njega, naslađujući se vlastitom nadmoći i dopusti neugodnoj dvadesetsekundnoj tišini stvoriti novu napetost. Čim osjeti da se Enc ponovno počeo osjećati nelagodno, ispali pitanje na koje ovaj nikako ne smije odgovoriti. Ako odgovori - ide šamar, a ako ne odgovori, Norman kreće ispočetka i ponavlja ciklus sve dok mu ne uspije to što je nakanio.
Nakon svakoga kruga psihopat intenzivira pritisak, a Encu prije ili kasnije izleti nešto što nije u skladu s Normanovom vizijom. Tada mu, uz pobjednički osmijeh i široku gestu - odvali lice, oblizne prst i nacrta crticu na prednjem vjetrobranu.
Nakon svake naredne crtice, u mislima dodajem elokventne epitete Normanovoj dijagnozi.
Pero odsutno bulji kroz prozor, mirno promatra gustu šumu koja teče pored nas. Potpuno je isključio nezainteresirani um, a vožnja ga polako ljulja u san. Pitam se koliko još pamti Normanovu Batinicu Pročistačicu i je li se pomirio sa stvarnošću u kojoj smo obojica njegovi dužnici? Prilično se uzrujao i radi Dragutinove odluke, ali iz određene prespektive ona i nije bila loša. Vjerujem da je svjestan koliko je napredovao zahvaljujući tegobama koje smo preživjeli, no ipak sumnjam da je naučio opraštati kao što sam ja njemu oprostio londonsku izdaju i reinstituirao ga iz čina dezertera na prijašnji rang bliskog prijatelja.
Ali, sposobnost opraštanja je vrlo visoko rangirana vrlina.
Post je objavljen 06.09.2016. u 10:25 sati.