Marketing
Cemetery
Danas sam hodala po groblju i oko anglikanske crkve. Irske crkve su lijepe i izvana i iznutra. Nije ih imao tko rušiti kao na Balkanu, pa sad imamo neka moderna zdanja koja veze nemaju s crkvama. Za mene je crkva (zgrada, building...) nešto staro, nešto s vitražima kroz koje se probija sunce, nešto što odiše starinom, mirnoćom i ima onu divnu sephia patinu. Groblje je obavezno iza takvih crkava. Stari grobovi i spomenici obrasli u bršljan, s dirljivim epitafima.
Iz crkve zlazi starija žena i vidjevši da fotografiram crkvu, staje do mene i vadi mobitel. Počinje da priča kako je crkva lijepa, kako su u nju išli njeni roditelji, roditelji njenih roditelja. Nekada sam bježala ko đavo od križa, od ljudi, samo da me nitko ništa ne pita. Ovaj puta, prihvatim razgovor i kažem joj da sam iz Hrvatske, da je Irska predivna zemlja. Žena mi ispriča kako je prije tri godine bila u Splitu, u Sloveniji, pita iz kojeg sam mjesta, jesam li udana, koliko sam ovdje, sviđa li mi se Irska, zašto smo došli, gdje stanujem, kaže gdje ona stanuje...malo je falilo da idemo na kavu skupa. Poželi mi sve najbolje za boravka u njenoj zemlji i ode kroz neki prolaz, puteljkom koji ne vodi nikuda.
E sad, ne bi ja bila ja da se ne izgubim i naletim na zaključanu kapiju. Momentalno me uhvati panika da ću do sutra ujutro morati ostati na groblju ili se provlačiti kroz živicu. Vidjela sam nekog svećenika kako ispraća vjernike, požuri dok nije i on otišao. Kako ću izaći, jebalo me groblje i trava i puteljci, mogla sam propasti u staru grobnicu i da me više niko ne nađe? Horor.
Izašla sam. Ne bih pisala da nisam..jel.
Post je objavljen 04.09.2016. u 16:23 sati.