Bilo je podne i Tin je žeđao…
Teturajući ulicom, pomislio je:
U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
u srcu, u dahu planine, planine…
U desnoj ruci, smještenoj u džepu pohabanog, izblijedjelog i lagano zaprljanog balonera čvrsto je stiskao prokleti novac. Napokon mu je bio isplaćen honorar za prijevod Jedne Swannove ljubavi!
Kažem, bilo je podne i Tin je žeđao - jako.
Čak toliko da je bio spreman ući u mondenu gospodsku kafanu što mu se našla na putu.
Dakle, ušao je, prišao šanku, nalaktio se i čekao da ga konobar posluži. Međutim, fićfirić ga nije primjećivao.
Tin je strpljivo čekao.
No, konobar se i dalje pravio prezauzetim stavljajući pića na poslužavnik i služeći druge goste.
- Hej mladiću- doviknu naposlje Tin- daj ovamo taj špricer.
Konobar pristupi.
- Oprostite, gospodine ne mogu vas poslužit – reče pomalo s gnušanjem.
- A razlog tomu je… - upita Tin glumeći iznenađenje.
- Niste propisno odjeveni!
- Zar tako – zareža Tin.
- Tako - odvrati konobar netrpeljivo.
- U redu onda…
Uz blag naklon i podrugljiv smiješak pjesnik se udalji iz raskošne dvorane uređene u secesijskom stilu.
No umjesto da pođe u iduću kavanu ili gostionicu – jer kao što rekoh, strašno je žeđao – on se zaputi u unajmljeni stan u Bosutskoj 27a, gdje iz ormara izvadi svoje najbolje odijelo. Odjene ga i ustanovi da mu ne stoji. Prošlo je više od deset godina kada ga je zadnji puta nosio. Jasno, tada je bio mlađi, svježiji i dakako, krupniji. Imao je barem 20 kilograma više. No bilo je to elegantno odijelo, engleskog kroja, načinjeno od finog sukna, dobro uščuvano unatoč mnogim godinama.
Zatvorio je vrata te se vratio natrag u kafanu.
Prišao je šanku, smjestio se na isto mjesto kao i prvi put, zauzeo isti nalakćeni stav.
Ovog puta konobar je bio na dispoziciji.
- Izvolite gospodine – upitao je uljudno.
- Mogu li sada dobiti svoje piće – interesirao se Tin.
- Svakako gospodine. A to bi bilo?
- Špricer – naglasio je Tin.
Konobar je natočio bijelo vino, štrcnuo sodu te stavio čašu pred Tina.
Tin je grubim težačkim prstima, desnom rukom primio čašu i naglim trajem zalio sako.
Konobar je u nevjerici odigao desnu obrvu.
- Još jedan, molit ću – rekao je Tin.
Konobar je bez riječi natočio novu čašu i stavio ju ispred Tina.
Tin je ponovio stvar.
- Oprostite gospodine, ali mogu li vas priupitati: zašto to činite?
- Naravno. Vidite, mladiću ovo piće nisam dobio ja, kao osoba, kao Tin, kao Ujević, već ga je dobilo ovo krasno odijelo pa je red i da ga napojim, nije li?
Bilo je to sitan i glup čin pobune, besplodno (pa čak i staračko) inaćenje, postupak koji neće ništa promijeniti u vizuri ordinarnog glupana, to mu je bilo jasno. No, ipak nije mogao zatomiti poriv da protestira na ovaj način.
Izvadio je svežanj novčanica, platio piće i zaputio se u Blato.
Post je objavljen 01.09.2016. u 15:16 sati.