Hej ljubice mamina. Nisam ti dugo pisala. Ali, nekako, zadnjih dana, baš te osjećam. To su dani kad ne trebam ići na groblje da bi ti bila blizu, to su dani kad si tu, u svakoj pjesmi, svakoj emociji. Bilo je tako i danas sunce moje. Ja i tvoj tata išli smo birati prsten za nas dvoje, kažu da je prsten simbol vječne ljubavi, predanosti. Odabrali smo ja i tata lijepe simbole, a onda nas je teta upitala, što ćete gravirati na njih. Bez razmišljanja, planiranja rekli smo neka piše Dominik i Borna. Odmah smo se raznježili, osjetili smo te tad, znaš li to milo moje. Znali smo da nisu ti prsteni dokaz naše ljubavi i veze, nego vas dva, naše dvije najveće sreće. U taj prsten s vašim imenima utkan je cijeli naš put suza, borbe i sreće najveće.
Osjetila sam te srce moje i kod svećenika neki dan. Pitao nas je koje pjesme želimo, kakav obred želimo. Sa suzama u očima rekla sam neka bude "Krist na žalu". Naša je to pjesma oko moje. Moja, tvoja i tatina. Osjetila sam te tad. Osjetit ću te i na naš dan. I znam da će biti suza, ali od emocija mama ne bježi, ne bježim ni od tebe srce moje. Bit ćeš pored mene u svakom trenutku, u svakoj pjesmi. Kad tvoj braco upali svoju svijeću krštenu, upalit će je i za tebe ljubavi naša, za svaki tvoj let u kraljevstvu nebeskom . Osjetit ćemo te tada, znaš li to milo moje. Svećenik će spomenuti tebe, Anđele moj i mama će sa suzama u očima biti sretna. Znat ću da plešeš gore s prijateljima i slaviš naš dan. Raširi svoja krila srce moje.
Sjetila te se mama i kod tete matičara. Pitala nas je koliko djece imamo, rekli smo dvoje, dva junaka, dva Andjela. Nažalost, oko moje, u knjigama piše jedno, tako kažu mora biti, piše se živuće dijete. Ali niti jedan papir, niti jedna olovka ne može napisati koliko si ti naš. Tvoje ime zapisano je u našim srcima, u svakoj našoj pobjedi, svakoj našoj tugi. Srce moje.
Ljubavi moja Andjele moj.
Post je objavljen 01.09.2016. u 15:00 sati.