Znatiželjni susjedi naviruju kroz prozore i vrata, u tišini promatraju dobro odjevene ljude u polumračnoj prostoriji prepunoj friških leševa, cravatske luđake koji večeraju pod svjetlom svijeća uz miris eksploziva, puščanog praha i iznutrica.
Uplašeni novopridošli glas s vanjske strane spaljenih vrata poluglasno upita što se dogodilo, ali nitko ne odgovori ništa. Takav je običaj. Oni su važan dio života u Cloweiniji i prekršiti neki od njih ravno je svetogrđu.
Postarija žena tiho zazove pomoć Sv. Janeza, na što ostali promrmljaju nešto nerazgovjetno. Starca iza nje kao da je situacija okamenila pa se ne usudi pomaknuti iako položaj njegovog tijela govori da bi najradije sjeo.
"Policija će stići svakog trena, zašto sjedimo, Normane?" upitam.
On se samo neprimjetno osmijehne, "Gabriele, čudi me da ti ne znaš za stari cloweinijski običaj koji propisuje da se policija ne zove kada su u pitanju ljudožderi."
Maglovito se prisjetim da to običajno pravilo zaista postoji.
"Zar to nije samo kada nema mjeseca?" mudro se pokušam izvući.
"Nije", kratko će on pa odloži vilicu i nož na rub tanjura.
"Kako si nas pronašao?" upita Pero.
"U vašim su cipelama skriveni uređaji za praćenje, a Tajna Organizacija vas treba...", otpije i doda, "...žive."
"Zašto nas onda niste spasili još u Alpama?", upita Pero narogušeno.
Norman odloži čašu na stol.
"Nakon moga povratka, kada je Unutarnji Komitet saznao što se dogodilo, Dragutin je svim prisutnim članovima mirno objasnio koliko je snažno njegovo povjerenje u vas, i izjavio da ne postoje granice vaše snalažljivosti. Istaknuo je Gabrielovo poznavanje Magije i na kraju zaključio da vam pomoć ne treba."
"Ne razumijem tu logiku", kažem.
Norman nastavi, "Nakon sastanka dobio sam zadatak: pratiti vaše gibanje i uskočiti ako upadnete u životnu opasnost, što sam večeras i učinio."
"Ostavili su nas da zamalo poginemo u planinama zato što Gabriel zna Magiju pa nam ne treba pomoć?!" zaviče sada već uzrujani Pero.
"Ne misli na to", odvrati Norman pa ipak izvadi još malo srnetine na tanjur.
Mislim da ne zna za drugi dio onog istog starog cloweinijskog običaja kojega sam se prisjetio u potpunosti: nakon intezivno dugog intervala promatranja i međusobnog zapitkivanja bez odgovora i ako ne gori vatra ispred kuće, ipak je moguće pozvati policiju, čak i ako se radi o ljudožderima.
Pero nategne g.Walkera, kojim je zamijenio vino. Norman salvetom obriše usta i ustane. Nije zaboravio. Pred vratima pažljivo pokupi Miška i izađe. Iza sebe ostavljamo pougljenjene ostatke ulaznih vrata koji nas isprate nas u hladnjikavu noć.
Oblaci su djelomično zakrili mjesec, a on im je zauzvrat podario svijetao obrub. Prilazimo crnoj limuzini cravatskog diplomatskog predstavništva parkiranoj ispred ograde. Na leđima osjećam tupe poglede tridesetak šutljivih Cloweinijaca.
Pero zastane ispred debele cijevi protuoklopnog naoružanja kojim je Glavni inkvizitor razvalio masivna vrata. Norman slegne ramenima i objasni, "Prvo sam pokušao ručnom granatom" pa pretjeranom gestom, pazeći da ne uprlja odijelo, ubaci svoj teški krvavi mitraljez u prtljažnik limuzine.
Vozač koji je dotad mirno čekao pored vozila uputi prestravljeni pogled prema krvi koja je sve zaprskala, izvuče vlažnu maramicu i počne čistiti. Pero se podsmjehne.
Znatiželjnici priđu bliže kako bi nas bolje pogledali. Cloweinijska policija voli informirane svjedoke.
Post je objavljen 30.08.2016. u 12:28 sati.