Marketing
Velebit
Otišla sam na Zavižan s Ljubicom, jer mi je trebala promjena. Ako netko ima iskustvo i moje godine razumjeti će. Ostali.., mlađi.. sumnjam.
Smetaju me sitnice. Kad se potrudim dovoljno odmaknuti znam da su to gluposti, ali... Ljubica kaže to se događa pametnim dobricama. spominje pri tom očekivanja onih koji pomažu, a kasnije im se, u principu, ne vraća. Što ja znam. ne smatram se previše dobra- rekla bi da mi je određena 'darežljivost' i sjećanje na zle događaje i ljude na neki način ublaženo,takoreći u naravi,ili Bogom dano. Eto ne stavljam te riječi niti u navodnike da se ne narugam sama sebi, ali da mi ni eventualnim čitaocima ne dam mogućnost na određeni cinizam ili je možda bolje reći laku sumnju prema meni i vlastitim osjećajima.
Dobro, mogla sam bar ovo pametnim staviti u navodnike, ali čemu.
Uvijek mislim da mi ne treba nikakva pomoć. E, ali itd postoji razum i postoje osjećaji. Sumnje, dileme i nemogućnosti propadajućeg organizma u kojeg svakako treba uključiti mozak da razumu damo prednost. Razum govori jedno, a osjećaji drugo.
Kako god planina na vrhu svijeta učinila je svoje osim što sam izgubila pola od pisanoga. Vjerojatno svojom krivnjom. Nešto je bilo s tipkom save na pci-ju i još je.
Napravit ću ja bolji i ljepši Dubrovnik, ne smeta mi ni 'velika' pamet.
Ali evo Velebita:
Nas dvije blizu vrha.
Oni i Konj
Jeli vam čudno što se turisti upute u japankama?
Zalaz
Crkvica sv. Ante. Možda kapelica?
A ovo?
Ne mogu odoliti.
Dva su otoka (desno).
Dolje je botanički vrt i velebitska degenija koja raste samo na Velebitu. Nigdje drugdje u svijetu.
Vidjela sam je. Bez cvijeta, jer cvate negdje u petom mjesecu. Ima žuti cvijet. Mislila sam da sam je snimila, ali fotografiju ne pronalazim.
Snimila sam ovog hrabroga mališu.
A ovaj cvjetak?
Pogledajte ga.
Radost. Tako bih nazvala ovu fotografiju.
Tu je čovjek bez riječi.
Pogodite kome se sunce ovdje smiješi.
E, to je staza.
Oproštaj sa Zavižanom. Nas dvije pisice i 'Velike planinarke' U sredini pater familias Ante Vukušić . Muž,otac i djeda brojne i dobre obitelji koja brine o vremenu, meteorološkoj stanici i planinarima, okolišu, konjima, vukovima. medama, kozama a Bog i bogme i o zmijama (brrr). Na sreću nismo sreli ni jednu.
Bilo nam je jako dobro. Upisujemo se u planinare/ke. Svladat ću sve što se svladati, od mene da, pa makar i ovu stazu. 250m dolje - 250 metra gore , zapravo obrnuto. Činilo nam se da smo došli na vrh Mont Everesta.
Smijte se samo se smijte. Svrha ovog života trebala bi biti radost i smjeh.
Živi i veseli bili pa što god nam sudba u budućnosti nosi.
Post je objavljen 29.08.2016. u 17:54 sati.