Norman ustane, otvori hladnjak, uzme konzervu pive i otpije kao da se ništa nije dogodilo. Promasiram oči i lijeno nabodem nekoliko pomfrija na vilicu. Situacija je već odavno krenula u suprotnom smjeru od gastronomski inspirativnog kraja večeri, no upravo je dostignut vrhunac - u ustima mi je gusta krv. Pljunem sve na probodenog kuhara. U bočici od kečapa nije bio kečap.
"Je li to bilo nužno?" upitam Peru.
"Zašto nisi provjerio što stavljaš u usta?"
"Ne to... Jesi li morao ubiti ovog kukavca?" kimnem glavom prema kuharovom lešu.
"Posegnuo je za nožem..." s licemjernim će smiješkom konferencijski dezerter, koljač divljih zvijeri, praktični virtuoz simbolike križa, ubojica nevinog debeljka.
Norman odmakne krvlju poprskane krumpiriće i uzme nekoliko čistih.
"Uzimati život, ako ga ne moraš uzeti, protivno je Zakonima Energije."
Pero ustima obujme g. Walkera, dobro potegne pa podrigne umjesto odgovora.
"Postavite stol i svijeće u restoranu", kaže Norman i zareže srneći but.
Pero uspravi oštećeni stol, obriše ga, prekrije čistim stolnjakom i složi pribor. Otvorim bocu Malbeca, a on šibicama upali svijeće utaknute u srebrni svijećnjak i ugasi oba lustera koji su do tada još uvijek napola osvjetljavali prostoriju.
"Jesti u restoranu obojanom krvlju i punom raskomadanih trupala, degutantno je i bolesno", kaže Pero.
"Spasio nam je živote, otrpit ćemo malo..." odvratim i natočim si pola čaše vina.
Moj suputnik je ubio četvoricu, plus kuhar, plus kraljica Mojca; ja - nijednog, ustvari možda dva puta po pola, ako se zbroje onaj prvi i onaj drugi koji su zalegli od udarca, a kasnije se pribrali da bi skončali u kiši metaka; Norman - sve ostalo, plus bonus za trenutak u kojem sam trebao biti zadavljen. Bez obzira na dijagnozu koju sam mu odavno bio postavio, večeras je u krvi zaslužio veliki komad moga povjerenja.
Norman izviri iz kuhinje, "Imam nešto za vas", kaže pa izađe u noć.
Pero i ja se upitno pogledamo i nastavimo piti vino.
Norman se vrati odjeven u crno odijelo pa i nama pruži bijele košulje, crna odijela i crne kapute uz riječi, "Ti jeftini kombinezoni nisu prigodni."
"Idem se gore otuširati", kaže Pero.
"Nemamo vremena za to", mirno odreže Norman i pođe u kuhinju. Prije nego li se Norman vrati s mesom, salatom i krumpirićima, Pero i ja odbacimo sve sa sebe i odjenemo čistu odjeću na prljava oznojena tijela.
Pero nalije Normanovu čašu, a Norman stavi pladanj na stol pa ispod njega upali svijeće tako da sve ostane toplo, kao da ćemo tu sjediti satima.
"Jesti stignemo, a za tuš nema vremena?" upita ga Pero.
Norman odgovori pogledom i odmahne glavom u nevjerici.
Ne shvaćam što točno znači ta gesta, ali cjelokupna gadljiva perverština situacije bizarno pokušava naglasiti da je pravo vrijeme za napustiti ovo mjesto pokolja već odavno prošlo.
Post je objavljen 25.08.2016. u 17:15 sati.