Marketing
White Dog (1982)
Sve u svemu: 3 / 5 
Više o filmu: Imdb.com
Video
Djevojka na mračnoj cesti slučajno udara bijelog psa, kojega odvodi do veterinara i poslije skrbi o njemu. Nakon nekog vremena primjećuje da je pas napadačke naravi te ga odvodi na dresiranje kod profesionalnog krotitelja. Problemi oko ponašanja psa kompliciraju se kada shvate da ne napada sve, već samo ljude crne boje kože...
Priča prema istinitom događaju, White dog predstavlja animal attack horor film koji je nekako ostao u sjeni Kingovog Cuje iz 1983. godine. Moram priznati da nisam čuo za ovog bijelog psa sve dok nisam malo detaljnije istraživao političko-rasne hororce te mi se instantno ovaj film učinio interesantnim za pogledati, upravo zbog te radnje koja upućuje na oholu dresuru psa da ubija crnu rasu. Još piše da je i Ennio Morricone kompozitor, diš' bolje...u principu, nekakav logičan slijed koji je usporavao popularnost filma dogodila se zbog mnogih cenzuriranja i zabrana, na koje su referirale brojne crnačke udruge za zaštitu svakojakih prava, a čak je to i zadnji film kojeg je Samuel Fuller režirao u Americi te se odselio u Francusku. Mislim, ok, postoje mnoge scene koje upućuju na netrpeljivost i rasizam, ali dajte ljudi, pa riječ je filmu i o prepričavanju istinitog događaja, zašto se baš sve mora shvaćati preozbiljno? Pogotovo zato što me ovaj film čak nije ni zadovoljio kako treba, niti je komercijalno postao uspješan da se oko njega diže prevelika buka. Rasna problematika tako je postala jedina poznata okosnica ovog filma, sve ostalo zapravo ni kod kojeg gledateljstva nije ostalo pamtljivo, osim naravno, odlično dresiranog psa koji je svoju ''ulogu'' iznio na najvišoj mogućoj razini.
Tako možemo vidjeti uistinu dobro snimljene scene sa psom, ali, cijeli film je nekako prejednostavne radnje i čini mi se kako su se jako morali potruditi da uokvire film u sat i pol trajanja, samo kako bi imali materijala za dugometražni film, jer, budimo iskreni, neke scene su toliko odužene da je film kod mene dobio epitet usporenog i monotonog. Plus, prvih 20 minuta nemamo nikakve naznake o pravom fokusu radnje, pas se relativno normalno ponaša, a do prvih problema dolazi s prvom crnom žrtvom psećeg napada, što nam stvara blagi interes za nastavak radnje. Kako priča ide, tako iznova proživljavamo slične scene dresure, pa onda se opet dogodi neki slučajni napad, pa onda opet dresura, pa konzekvence, pa dresura...i tako do samog kraja i kristaliziranja raspleta radnje. Crni krotitelj koji se bori sa psom u nekim trenutcima i postaje mu jedini vodič dobro je taktizirana stavka u scenariju, no, mora se reći kako emotivno nema nikakvog naboja, niti empatije, niti antipatije prema bilo kojem od likova, niti prema psu. To blijedilo koje okružuje film usporavalo ga je, oduživalo i na kraju - svelo na prosjek. No, ponavljam, zbog osjetljive tematike koja bi bila idealna podloga za short film od pola sata i zbog odličnog psa i zanimljive glazbe u filmu, White Dog kod mene je naišao na prolaznu ocjenu i poludobre kritike.
Rado bih sada napisao jednu od famoznih rečenica: Cujo is out, enter White Dog, ali to se ovdje ipak nije dogodilo. Problem kod ljudi je što krivo shvaćaju film i što ne vide da se ovdje bori protiv rasizma, a ne s njim, na što može upućivati naslov ili neke sekvence filma. Sve u svemu, moglo je puno bolje i sadržajnije, ali ni ovako nije loše.
Post je objavljen 18.08.2016. u 17:38 sati.