Oćutim smrad truleži i mrtvila. Dopire li iz njihovih razjapljanih gubica, bazdi li friški leš Punca Mojce, jesam li to zamislio ili se širi zapah mog vlastitog straha? Pojest će nas, postat ćemo sastavni dio tih odvratnih tijela i obojica zajedno završiti raskomadani u njihovim želucima, što je krajnje nepoetski kraj, čija mi bliska perspektiva ježi potiljak.
"Ili ćemo ih pobiti sve do jednoga, ili ćemo završiti pod zubima", mudro će Pero.
Što reći na tako savršeno točnu obzervaciju mog inteligentnog prijatelja?
Trener konačno zaviče u mome umu, "UBIJATI. Klati. Komadati. Ti si STROJ koji MELJE sve pred sobom!"
"Konačno si stigao", pomislim s olakšanjem.
"UDARAT ćeš, bosti i UBIJATI! Ti si STROJ koji UŽIVA u krvi!"
"Da, ja sam stroj. Udarat ću...ubijati."
"Kolješ ih. UBIJAŠ ih. Komadaš ih. Energija je sada rušilačka SILA!" viče Trener.
"Koljem! Ubijam! Komadam!" Tijelo se trgne i ispuni snagom.
"Udarati! Komadati! UBIJATI! SADA!" zaviče Trener još glasnije.
"Ubijati, klati, sada!" naglas ću ja.
Pero me pogleda.
Energetski vrtlozi pokrenu fizičku silu, adrenalinski pritisak bukne kroz žile, krv proteče, žestinom ispuni tijelo iz kojega su nestali panika i strah. Sasvim sam spreman, potpuno u snazi, svjestan da mi se ne gine u Cloweiniji. Radije negdje drugdje i neki drugi put.
Bradonja iz pozadine, isporvociran mojim usklikom, potrči prema nama. Čvrsto stegnem šaku u pancirnoj rukavici. Ljudožder skoči, raširi ruke i razjapi gubicu ne bi li me ugrizao, ali u skoku ga zaustavi grom posred lica. Za njim poleti noga i bljesne lijevu stranu bradate vilice. Jadnik odleti, sruši stol, padne i ostane ležati. Nožni kružni nokaut uz pancirne gromove. Jedan umiren do daljnjega.
Trener je ponosan na mene, ali ležeći vojnik još više razjari svoju braću po jelovniku.
Žutosiva odora i pukovnik odvažno krenu. Magijom ubrzam Perine i svoje vrtloge, što nam stvori privid usporenog vremena. Nama izgleda da napadački skok naivnog tandema traje skoro pola minute, dok smo u stvarnosti toliko brzi da Pero ima i više nego dovoljno vremena za zaustaviti obojicu.
Elegantno im priđe, sporim bokserskim stilom izbjegne nalet, spuzne ispod desnog ljudoždera i odozdo mu raspara uniformu zajedno s dlakavim želucem. Ljudožderova crijeva usporeno ispadnu prema njegovom licu, ali on se ponovno gipko izmakne.
Ljudožder izgubi životnu snagu, ali nije svjestan kraja dok nastavlja jurišati u prazno. Pero ustane, prebaci ravnotežu, primi drugoga iza leđa za lijevu ruku, okrene ga i zabije mu križ u grlo. Krik se razlegne u vremenu.
Toliko je brz da su jadnici jedva i zamijetili stilske figure koji su ih poslali u vječnost. Šteta što Magija ubrzanih vrtloga troši veliku količinu Energije i neće dugo potrajati...
Vremenom se razlegne zvuk glasnog, razvučenog praska na vratima. Kroz pukotine mjestimično probijenog drveta dim usporeno ulazi u restoran, ali masivna vrata od debele hrastovine još uvijek čvrsto stoje.
Vremešni ljudožder iskorištava moju nepažnju i pokušava mi zabiti nokte u tijelo. Presporo. Izmičem se u stranu i šaljem ga na pod preciznim udarcem srebrnog pancira. Nos je slomljen, lice se ispuni krvlju, ali nesretnik ipak bezuspješno pokuša ustati. U rukavici više nema Magije.
Pero je postao potpuno svjestan prednosti ubrzanja vrtloga i već zabija križ u svog trećeg ljudoždera.
Dugi bijeli bljesak zaslijepi sve. Novi, jači prasak razvaljuje ulazna vrata. Stižem podignuti stolac, ne bi li me zaštitio od komadića drveta koji se razlijeću na sve strane, popraćeni izduljenim izobličenim zvukom.
Pero stigne isukati križ iz žutozubog ljudoždera u odori austrougarskog pješaštva čiji se se krik protegne u nedogled, i na vrijeme se baci iza prevrnutog stola.
Udar eksplozije ili pražnjenje Energije u meni - prekida tijek Magije. Ubrzanje vrtloga naglo prestaje i naša se prednost gubi. Jaki val eksplozije pobaca preostale vojne maškare, a nas obojicu zalijepi o pod do šanka, zajedno s pokućstvom...
Post je objavljen 14.08.2016. u 18:59 sati.