U povratku sa zahoda, krajičkom lijevog oka opazim bradatog tipa s časničkom kapom francuskog pukovnika iz Prvog svjetskog rata i pripadajućom odorom, koji se za stolom pored vrata krevelji svome vremešnom prijatelju u uniformi austrougarskog pješaštva. Ovaj ga potapše po ramenu pa zajedno dobace nešto veselom društvu za susjednim stolom, odjevenom u odore talijanske mornarice iz Drugog svjetskog rata. Hodajuća su evokacija dvadesetog stoljeća kojega se današnji političari uvijek rado prisjećaju, koristeći duhove prošlosti kao oružje za promociju ove ili one opcije, prema potrebi.
Perin izraz lica odaje da ne razmišlja o ičemu osim što vizualizira kako bi zgrabio dvije hladne kugle u konobaričinom vlasništvu. Ona mu sa šanka dobaci zamišljeni smiješak. Nevjerojatno. Uspio je nasmiješiti tu hladnjaču, što nedvojbeno znači da mu je Aboridžin dao pokoju lekciju.
"Punca Mojca se zove", došapne Pero čim sjednem.
"Impresivno, čestitam na zavodničkim sposobnostima."
Pero slavodobitno kimne glavom i nastavi začarano buljiti u skladnu figuru Punca Mojce.
"Meni hladna predjela ne otvaraju apetit", dodam iskreno. Što Pero više bulji u nju, pogledi kostimiranih kreatura s drugih stolova postaju sve duži. Lagano ga udarim nogom.
"Ne idemo nikuda", odreže, što znači da je primijetio situaciju. Prijateljski kimne mladiću koji mu okrene leđa nakon što hladno izdrži njegov pokušaj komunikacije.
"Pero, nešto ovdje nije u redu", kažem tiho.
Punca Mojca donese Malbec umjesto Merlota i nalijevajući moju čašu promotri Peru zavodničkim pogledom iz kojega još uvijek siplje hladnoća. On se na to svejedno rastopi u veliki zaneseni kez.
Rukom je pozove bliže, "Razmišljao sam...", Punca Mojca spusti glavu, a on nastavi, "Vi ste vrlo privlačna mlada dama zanimljivih nazora. Poslije večere bismo zajedno mogli riješiti mnoge nesuglasice o povijesti naših naroda u slobodnoj sobi na katu." Razvuče usne u osmijeh i namigne joj.
Mojci u očima bljesne sirovi životinjski nagon, krv joj navre u lice. Otvori usne i pokaže stisnute zube. Teško je povjerovati da mlada dama može tako primitivno reagirati na pristojni poziv u opuštenu toplinu kreveta. Prije bih očekivao još jedno spuštanje koje bi Peri konačno dalo do znanja da vozi u krivom smjeru.
Umjesto toga, uz glasni krik umjesto odgovora, širom otvorenih usta iz kojih izleti slina, Mojca se vučjim skokom obruši na njega, primi ga rukama za ramena i pokuša mu divljački zariti zube u vrat. On se prene iz šoka, spretno je zaustavi rukom na lijevoj sisi, trzajem glave izbjegne oštre zube i nabije divljakušu dočekavši je na dulji, donji dio srebrnog križa kojega je desnom rukom bljeskovito potegao iz ruksaka.
Buljeći u Perine oči, umirena vučica ispusti tihi hroptaj i sklizne na njegove grudi. On joj britkim trzajem isuče križ iz solarnog pleksusa, a ona spuzne na pod. Krv poteče iz rane, a oči izgube sjaj. Nagli trzaji umirućeg tijela potraju još nekoliko trenutaka, zatim Mojca posljednji put izdahne, potpuno se umiri, a krv joj procuri i na usta.
Pero odloži križ na čisti bijeli stolnjak, pogleda svoj umrljani kombinezon pa se odsutno zabulji u mene.
Njegove krvave ruke, zašpricani tanjuri na stolu ispred nas, pod prekriven krvlju i probodena konobarica ispod nas, kroz očajnu tišinu koja guši restoran, zadrže duge oštre osuđujuće poglede svih uniformiranih spodoba.
Usred Cloweinije.
Post je objavljen 09.08.2016. u 19:15 sati.