Vozim se tako na psihoterapiju u jedan manji gradić 1,5h udaljen od Željograda i razmišljam. Razmišljam kako mi kasni tjedan dana. Kako mi ove godine nije kasnila toliko puno i kako je zapravo svejedno.
Ako sam trudna, neću radit frku od toga, doktorirat mogu i kasnije u životu. Ako sam trudna, nema veze, pobacit ne bi mogla. Sigurna sam da je sin, On naime radi samo sinove. I imat će plave oči i klempave uši na njega. Dobro je da će biti dečko jer s njima je teže zabrljat u odgoju. Barem tako mislim, a i bit će mu puno lakše u životu.
Vozim se tako i razmišljam šta mi je moja bivša susjeda rekla o tome kako moj život nema vrijednosti ako ne rodim. Možda je ipak u pravu. Možda bi bilo lijepo imati nekog da te voli, bezuvjetno, takvu kakva jesi, samo zato što si mu majka...
Na radiju svira "Let it be" od Beatlesa. Potpuno pomirena sa sudbinom stajem uz rub ceste. Čučnem i shvatim da sam upravo dobila.
O ironijo sudbine! Sa mnom si našla da se šališ!
Naravno, s vrata ispričam psihoterapeutkinji o svom "otkriću" i ona mi ukaže da to iz mene govore emocije iz PMS-a i da se odluka o rađanju djeteta donosi u prisebnom i racionalnom stanju. (Kod onih kojima se ne zalomi, naravno.)
To je odluka za cijeli život i kasnije nema natrag. "Kako ćeš mu objasniti gdje mu je otac i zašto ne pita za njega? I što će biti sa svim tvojim planovima u životu?"
Ok, priznajem, možda nisam idealan kandidat za majku, ali žena me dovela k sebi prisjetivši me na to šta jesam.
Biti majka samo zato da se ne razlikuješ od ostalih i zato da bi popunila emocionalnu prazninu i nije neki smisao života, zar ne?
Post je objavljen 09.08.2016. u 10:31 sati.