gledam te dok spavaš umorna od svega
volim te i strepim od tvojih riječi
nije ti dovoljna predanost moja čežnja
zaboravljena noć i zelene oči
dubinu mi nudiš da utopim se ja plivač bez moći
godine mi prepuštaš zaborav vremenu nudiš
činiš baš sve da me izludiš
ne krivi ljubav što je u meni
ne želim biti u sjeni noći
zvijezdama se klanjam dok te nagu sanjam
neizbježno polako tonem u nirvanu
vrijeme nas gazi oblaci zastiru sunce
zaboravu ne dam van Gogha ono žutilo na putu
uhvatio bih te za ruku prigrlio se tvojem skutu
odzvanjaju ponoćne ure
ne znam zaista kuda sati žure
vrtimo se tako u krugu
riječi naše osmijehe u tugu
sretni smo kad dočekamo jutra
jedino tako znamo da nas čeka sutra