Marketing
64. Oslobođenje - Restoran u predgrađu
Svakim sljedećim korakom alpska hladnoća sve više nestaje, a zrak sve manje miriše na neizvjesnost. Pod našim nogama česti su otoci otopljenih dijelova snijega ispod kojih se vidi blato. Opremu za skijanje odlažemo u žbunje pored ceste. Naša su stopala beskrajno zahvalna što smo pancerice zamijenili cipelama.
Iako se malenu Cloweiniju lako može prehodati, krajem sumraka glad nas zaustavlja na zapadnom ulazu u Ljubljanu, središtu cloweinijske kulture i centru političke moći.
Žuto svjetlo ulične rasvjete pored kružnog toka razbija noć skoro punog mjeseca koji obasjava veliku troetažnu zgradu, okruženu dvorištem u kojemu raste nekoliko velikih hrastova. Sobe se iznajmljuju na katu iznad nama bliže polovice zgrade u čijem je prizemlju rustikalni restoran, dok je druga polovica moderna klinika za plastičnu kirurgiju i uljepšavanje što ilustrira i velika reklama za liposukciju koja krasi njeno pročelje. Dvorište od ulice dijeli vrlo kvalitetno napravljen kameni zid.
U daljini zalaje pas.
Situacija mi djeluje poznato, iako sam siguran da sam sada prvi puta ovdje.
Masivna drvena vrata ukrašena željeznim okovima skrivaju restoran s interijerom od tamnog drva, prigušeno osvijetljen toplim svjetlom i svijećama. Nekoliko omanjih skupina živopisnih likova mirno nas promotri i ležerno se vrati svojim razgovorima. Stare odore u koje su odjevena ružno izbrazdana lica, sugeriraju da je u tijeku kostimirana zabava vojno-povijesne tematike. Atmosfera nije bučna, što bi bilo za očekivati, već naprotiv, prepristojno je tiha. S obzirom da nam nitko ne kaže ništa, mirno sjednemo za stol blizu šanka.
"Inzistiram na ribljem specijalitetu. Zaslužili smo", izjavi dobro raspoloženi Pero.
"Tu ćeš jesti ribu?"
"Od kad smo napustili Aboridžinov alpski raj, sanjam velike srebrne pladnjeve s pečenom ribom."
"Cloweinija nema more. Jest ćeš ribu iz zamrzivača?"
"Kako nema? Imaju onih par kilometara od nas do granice s Modernom Rimskom Federacijom..."
"Tih nekoliko plaža Rimljani su pravno anektirali još dok smo putovali u London."
"Kako je to moguće?", začudi se Pero.
"Znaš kakvo je pravo Kontinentalne Unije, teritorij se lako gubi..."
"Nevjerojatno. Cloweinija je ipak suverena država, kakva god bila."
"Suverena, ali nebitna. Bitno je da sada zaleđenu ribu uvoze iz cijelog svijeta. Čak kupuju i od nas, da ne moraju od njih, ali samo kada baš moraju."
"Neću jesti ribu", pomalo razljućeno izjavi Pero.
"Naručit ćemo lokalni specijalitet. To ne smiju napraviti loše da se ne bi osramotili. Znaš kakvi su..."
Post je objavljen 04.08.2016. u 15:07 sati.