Marketing
Srce - mozak
Pričam neki dan s frendom koji je počeo raditi u jednoj tvornici namještaja
gdje je dio serijske proizvodnje.
Godinama intenzivno radimo na sebi,
zajedno smo sudjelovali na više sati osvještavanja
i dizanja podsvijesti gdje nakon svake nove spoznaje
imaš osjećaj da si ponovno rođen.
Teško je to objašnjavati nekome tko nije u tome,
a ni ne da mi se jer namjeravam napisati kraći post,
ako ja to znam.
Naravno da znam, ali se ne želim ograničavati.
Uglavnom, frend mi je sat vremena objašnjavao na telefon
proceduru rada i politiku firme,
a jedno od pitanja je bilo
kako je raditi među masom nesvjesnih ljudi.
Kaže da su ljudi toliko ogorčeni jer rade
težak fizički posao za sitnu lovu
i bez plaćenih prekovremenih.
Većina u kreditima i problemima,
na raznim stimulansima, kaže, neki čak i napušeni,
ali razumije da je jako teško izgurati do plaće „na suho“
u tim životnim uvjetima i uvjerenjima.
On se zaželio fizičkog rada pa ,
umjesto da plaća teretanu, ovdje čak i dobije plaću.
Eto, i ja zadnja četiri dana šljakam fizički
po cijele dane, a već sam se odvikla od toga.
Našljakala sam se u svojih četrdeset godina
i sve se to isplatilo i naplatilo,
ali ono što vidim kod većine nesvjesnih ljudi
je to dokazivanje i pokazivanje,
uvjerenja kako je lijepo i ponosno biti vrijedan,
nije lijepo sjediti dok drugi radi i te fore.
Zanimljivo je bilo na jednom od zadnjih druženja
s našim prijateljima
gdje sam izjavila da mi se više ne da raditi i
da mi je jedini i obavezan „rad“,
svakodnevna meditacija.
Ostali su zabezeknuti jer su gradili svoje carstvo
poput muža i mene,
radom i odricanjem,
a jedina razlika je što sam ja postala svjesna
što imam i rezultata rada u kojima uživam,
zahvalnosti i granica kada treba stati .
Tik pred linijom prokletinje.
Tik pred onom strmoglavom provalijom
kada nastrada glava jer ne sluša srce.
Odlučila da je dosta odricanja i žrtvovanja,
ubirem plodove rada i uživam.
Naravno, tu i tamo zasučem rukave za svoj gušt,
a ne zato što to od sebe očekujem
jer sam vrijedna i radišna.
Nažalost, od toliko loših uvjerenja i dokazivanja drugima,
ljudi totalno zapostave sebe kao živo biće
koje vrijedi bez ikakvih obilježja .
Eto, biće je, a vrijednost mu raste
što više raste samopoštovanje i ljubav.
Kad se do toga dođe u životu,
nema nezadovoljstva i frustracija.
Nema vanjskih okolnosti
zbog kojih si ovakve ili onakve volje.
Sve je u tebi, ali je čak i to teško razumjeti
onome koji misli da je sve izvan njega.
Mijenjali smo istrošene krovne prozore,
bojali grede, zidove.
Čistila sam ladice, ormare,
napravila mjesta, stan je prodisao, s njim i ja.
Još sutra imamo posla,
a prekosutra pičimo na godišnji.
Veliki problem mi je bio smještaj našeg četveronožnog mezimca
jer ne želim nikome obavezu, a tu je i balkonsko cvijeće i komadić vrta.
Nisam paničarila, uvjerena kako će sve biti najbolje po mene
jer uvijek i bude, a baš zato jer sam uvjerena-
tako funkcioniraju sva uvjerenja pa si razmislite
da li vam vaša uvjerenja služe.
Ako ne, mijenjajte ih u svoju korist.
Na kraju, prijatelji iz Moslavine
dolaze u naš stan na besplatno ljetovanje,
a mi putujemo u Dalmaciju na godišnji.
Obitelj mladih roditelja i dvoje djece će se kupati u Crikvenici,
boraviti u našem ,svježe adaptiranom stanu,
a naš mezimac će biti mažen i pažen u svom prostoru.
Kud ćeš bolje?
E, da, jutros me iznenadio poštar povratom poreza.
Cifra je fantastična i nije me briga kako su to dobili i izračunali,
samo znam da sam puno radila i na lošim uvjerenjima o novcu.
Da znate¨! Da samo znate!
Da novac nije prljav, da se ne mora teško zaraditi, da se vraća kad se daje
....joj, joj, i to su jako lijepe nove stvari, nova uvjerenja koje mi itekako služe.
Još jedno iznenađenje je stiglo u obliku bivšeg susjeda
koji je nakon tri godine od kako su se odselili u Kanadu,
došao posjetiti svog najboljeg prijatelja.
Prijatelj od našeg juniora mu se došao javiti,
sam je došao kod bake i dide u Hrvatsku,
ostatak obitelji nije mogao zbog posla.
Trinaestogodišnje dijete vidno pati za svojom ulicom djetinjstva
i kad sam ga pitala gdje je ljepše, sjetno je odgovorio da ovdje,
iako nisam očekivala taj odgovor.
On i naš dvanaestogodišnjak su bili toliko
emotivni pri tom susretu
da nisam mogla suspregnuti suze.
Ljudi moja, djeca su tako čista i ,ljudi moji,
zašto mi odrasli imamo potrebu skrivati pozitivne,
tople emocije i biti vječito namrgođeni i nezadovoljni. ?
Život je težak- još jedno od uvjerenja koje mi ne služi i nikada nije,
ali to sam skužila tek kad sam ga osvijestila.
Nažalost, često je to jedno od uvjerenja odraslih ljudi
pa se u toj težini ne znaju prepustiti malim,
svakodnevnim stvarima u kojima djeca znaju uživati.
Samo zato jer ne forsiraju.
Samo si dozvole osjetiti.
Post je objavljen 02.08.2016. u 23:46 sati.