"To je jasno, ali ja govorim o tome da odluke jednog čovjeka mnogo brže postaju stvarnost nego duge beskorisne debate, ako su u skladu s principima Tajne Organizacije. Maknemo li Sabor, dobivamo na brzini odlučivanja i djelovanja, uz garantirani napredak prema još većem prosperitetu", nastavi on.
"Iluzija demokracije mora postojati da bi stvari bile u skladu sa svjetskim poretkom. Ako bi monarhistički sustav Zlog Kralja funkcionirao bolje od 'demokracije', zapad bi Cravatiu proglasio za diktaturu i ubrzo bi nas napali. Prvo riječima, zatim izolacijom i na kraju oružjem uz neku smiješnu izliku. Iluzija demokracije savršeno funkcionira za oligarhe 'demokratskog' svijeta i stoga nigdje ne žele vidjeti uspješnu primjenu drugačijih sustava", odvratim.
"Ne vjerujem da bi Zli Kralj bio diktator i sumnjam da bi se zapad okomio na njega. Dobro je povezan sa svima, umrežio je preko tristotinjak snažnih tvrtki u svom vlasništvu i najbogatiji je čovjek u državi imućnih. Previše im je koristan da bi ga dirali. Kao kralj, on bi bio moralna vertikala, ekonomski semafor, dušebrižnik koji bi još zdušnije bogatio državu. Po meni tu se radi o pozitivno iskorištenom egu super bogatog čovjeka koji ima pristup gdje god poželi."
"Ako se ukine Sabor, više ne spadamo u iluziju demokracije. Kontroliranu gomilu pajaca mijenjati za vladara s vlastitim mišljenjem i stavom, koji je vrlo vjerojatno čvrsto povezan s Bilderborgom, nije mudro. Osim toga, Tajna bi Organizacija neminovno izgubila utjecaj kojime sada iz sjene štiti državu i stvara njen prosperitet."
Pero se zamisli, ali ne kaže ništa.
Nailazimo na seosku poštu u malom naselju. Stojeći u redu iza nekoliko postarijih žena, čitam obrazloženje kazne na svojoj uplatnici: prekoračenje brzine za skijanje - navodno smo vozili dva i pol km/h brže od propisane maksimalne brzine za skijaše i bordere, putovanje bez prtljage - nepristojno je ne donijeti ništa, pokušaj ulaska u državu izvan ceste, provociranje Leona... biseri se redaju.
Svaka je uplatnica ispunjena na tisuću, a ne obje zajedno kako sam shvatio na planini.
"Tip je naknadno upisao cifru, tek kad smo odbili platiti u kešu", kaže Pero.
"Udvostručio čovjek, za domovinu."
Pero sliježe ramenima.
Vadim dvije tisuće, pružam ih kroz okno šaltera. Simpatična plavokosa službenica, konstantno razvučenog osmijeha, prima Aboridžinove novčanice i polako broji.
Mogao sam policajcu dati gotovinu koju je tražio na ruke. Prošli bismo za četvrtinu i to bez previše priče.
"A što se dogodi onima koji ne plate?" upita Pero službenicu.
"Dodatna kazna bi vas dočekala na izlaznoj granici", osmjehne se ona.
"Znači oni koji ostanu ne moraju platiti?", nastavi on u šali.
"Naš imigracijski ured ohrabruje ljude naseliti se ovdje, ali morali biste proći administrativnu proceduru i dobiti ovjereno dopuštenje nakon što je apsolvirate."
"A da ostanemo samo neko vrijeme bez procedure?"
"Za ostati dulje od tjedan dana treba vam viza. Naši ljudi rado prijavljuju nepoznate. Znate kako je, nagrada svakoga razveseli."
"Skupo je skijati kod vas", promrmljam.
"Borut i Primož znaju biti mnogo stroži." Šarmantno se nasmije. Pomislim je li i sama asimilirana ili je autohtona, rođena Cloweinijka.
"Jeste li upoznali Leona?" upita i pruži nam potvrdu.
"Jesmo."
"Divan pas, štene moje kujice. Nešto im se svidjelo na vama, i zapravo ste jako dobro prošli."
Vjerujem joj.
Putnika u prolazu uvijek iznova začudi kako Cloweinijci razmišljaju na jedan sasvim drugačiji način nego li je uvriježena norma opće prihvatljivog. To ga natjera biti zahvalan za dobar život u imućnoj državi zadovoljnog naroda nešto južnije.
Post je objavljen 02.08.2016. u 18:06 sati.