...jucer je padala kisa...
Malo je rashladila dan, i, najiskrenije, nije mi tesko palo....
Prvo sam nakon dorucka pokupila knjigu i biljeznicu i skrila se od uporne kise u jedan kafic....
Knjiga...kava...biljeznica(dnevnik)...
Milina...
Nakon sat kafenisanja narucila sam medicu i nastavila u istom tonu...
Ponovo sam se vratila knjizi Louise Hay Rad sa zrcalom, i moram priznati da se osjecam puno bolje...
Moram biti iskrena...kad sam dosla u subotu na Rab nisam bas bila najsretnija sto sam sama...bilo mi je, malo je reci tesko...
Bila sam sama sebi otuzna...
A onda sam polako dograbila knjigu i ponovo shvatila da nisam sama....ja sam tu sa sobom...
I vece poslije nestalo je jada...
Tako je bilo i vece prije, a nadam se da ce tako biti i veceras...
Kad sam zavrsila s iscitavanjem knjige, krenula sam u crkvu...na razgovor s Bogom...
Bila sam i dan prije, no jucer sam bas osjetila potrebu "da porazgovaramo"
U crkvu koja je bila otvorena sam uletila pracena kapima kise...
Prekrizila sam se, kleknula i krenula....
Ovaj puta...bez okrivljavanja, optuzbi i pitanja zasto....
Ovaj je puta bilo drugacije...
Nekako s mirom...
Dosla sam pustajuci Bogu da me vodi prema svojoj volji vjerujuci da On zna zasto i da nije moje da preispitujem...
Moje je da se pustim i bivam....
I tada su, usred naseg razgovora, krenule suze...
Kao da sam pocela otpustati sva zamjeranja koja jako dugo gajim prema zivotu...
....suze su tekle i tekle...
Obrisala sam ih i krenula van.
Kisa je i dalje padala.
Rekla sam"Necu pokisnuti jer Bog pazi na mene"
Vjerovala sam u to i nekako su me kuce u uskim rapskim ulicama stitile od iste...
Dosla sam do Trga kad se spustio pljusak. Nisam imala zaklona pa sam pokisla dobrano.
No, nisam se ljutila nego se nasmijala u sebi "o,da. Nema pametnijeg posla nego paziti da ne pokisnem"
....smijuci se sama sebi sam pokisla, ali s mirom, utrcala u hotel...
Post je objavljen 02.08.2016. u 09:20 sati.