Marketing
Kako strpati godišnji u dva dana? Može se!
Došlo je i to vrijeme da Lav i ja krenemo malo na odmor. Općepoznata činjenica je da mi ljeti nemamo vremena za pravi, dugi odmor pa su i dva dana puno. Odluka je pala popodne 'napravili smo i ovo i ono i ono, sad Buntovnik-koji-to-više-nije može zalijevati i mi možemo krenti sutra ujutro'! Jasno da sam počela dramatizirati - te nisam ovoono, treba ovoono a Lav kaže: ma šta ti treba - dvije majice, dvoje gaće, kupaći i ništa više!? Trebale su mi još i tenisice, tog se on nije sjetio 
Kamo ćemo? Sjeverno, južno? Cesta je odabrala nas. 'Preko Kapele ličke gore zelene...' A, da, moram napomenuti da je unatoč 4 prognostičke stranice koje su najvljivale lijepo i sunčano, ujutro padala kiša! Kiša, ne ljetni pljusak 
. Dramatičarka u meni se opet probudila ali Lav me 'sasjekao': pa šta ako pada kiša, nije nas zatrpao snijeg da ne možemo nikud?! I onda sam odlučila biti dobre volje 
Ostavili smo tmurne kišne oblake iza sebe, dočekali sunce negdje u Gorskom Kotaru...
A onda Vratnik! doslovno sam zinula, ostala bez daha, vilica mi je visila pola minute! Ok, tako je svaki put kad ugledam more sa planina 
I, znate, gore je vjetrovito, aha!
Pa onda uz more...
Kupali smo se prije Kalobaga na prekrasnoj plaži, u uvali, malo ljudi, toplo more - divota! I imaju kafić, ali to je već priča za priču o našem turizmu... btw, fotki nema jer su na mobu. Znam da se mogu prebaciti u komp, ali, nemam sad za to vremena a moram nešto prepustiti i vašoj mašti
Spavali smo u Karlobagu... a i to spada u gornju priču... Doduše, zahvaljujući tome što postoji priča, nisam propustila meni najveći gušt na moru - rano prošetati uz more! I popiti kavu u pol 7 ujutro. I to spada u priču o turizmu, onu lijepu.
Prije nego 'odem' iz Karlobaga moram napomenuti da, da mi je netko prije 3 dana rekao da ću na more u Karlobag rekla bih mu da je lud jer 'se ne ide tamo na more, to nije more' Naime, mi Karlovčani idemo ili u Selce/Crikvenicu iili na Krk ili južno, Karlobag nam je kao da bi se pored naše 4 rijeke išli kupati u Savu, neprivlačno i 'van ruke'
Rano smo krenuli dalje, do Starigrada jer već dugo se želim vratiti na 'mjesto zločina', tamo sam radila jednu sezonu prije...khm...28 godina 
Sve se promijenilo osim restorana '4 ferala' i baš onog u kojem sam ja radila 
Točnije, sad više nema restorana, samo se izdaju sobe, ali, ista terasa, ograda, vrata... izmamilo mi osmijeh mada sam tada u suzama otišla...i to spada u onu prvu priču o našem turizmu...
Od Starigrada smo krenuli sa namjerom da nađemo plažu za kupanje i tako došli do Rovanjske i tu se utaborili jer nam se dalje nije išlo. Naletili na prijatelje koji tamo imaju vikendicu popili piće sa njima i onda krenuli prema današnjem cilju...starom Majstorskom cestom preko Velebita.
Ja stvarno volim Velebit, volim ga sa one morske strane, onako je...strm, visok, impozantan, ogroman, bijel, ulijeva strahopoštovanje. Oduvijek me privlače te njegove litice, oduvijek bi se na njih rado popela, no, Lav nije tip koji se voli penjati, to je problem br.1 a drugi je što nikad nisa završila planinarsku školu i što sam svjesna da one nisu izmišljene bezveze, neke stvari ipak treba znati prije nego se počneš penjati ikud.
I onda smo čuli za staru cestu, najprije sam pročitala post Broda u boci a poslije su i kumovi išli i pričali nam da je to nešto posebno. Iskreno, nisam se baš nešto pripremila pa sam bila jako iznenađena. Tulove grede me privlače stalno, stalno ih slikam i divim im se, no, pošto nisam pogledala rutu ceste nisam očekivala da ću doći na 'rukohvat' do njih!
No, idemo redom...krenuli smo preko Benkovca i pored Zrmanje...
Prvi put smo stali na velikoj (haha, to smo tada mislili) visini...
pogled prema gore, uz veliki zum...
Ako se netko baš dobro zagleda, u donjem lijevom 'kvadrantu' ce vidjeti dvije malo kose 'crte'...to vam je cesta 
Pa smo nastavili....
I konačno stigli u samo podnožje Tulovih greda. Opet mi je donja vilica visila dugo dugo jer je prizor predivan, nestvaran...
Nismo se penjali skroz na vrh iz već navedenih razloga, između ostalog su to i kratke hlače (tenisice sam imala, one sa početka priče 
)
Zvončić ili Campanula...
Juniperus...
Adrenalin mi je bio....uh, srce mi je tuklo 'stopedeset' ali, kad se Lav koji se ne voli pentrati, ponijet i on adrenalinom valjda, popeo na neku uzvisinu i ja krenula za njim, naravno, gledajući pod noge...e, kad sam ugledala neku žicu koja izviruje ispod kamenja i izgleda kao one za mine...e, tu mi je bilo poskočilo na tristo! Vikala sam na Lava da nek odmah krene dolje i to po velikom, stabilnom kamenju! Za one koji nisu pročitali Brodov post, okolo je još uvijek minirano, sve je puno ploča sa natpisima i ikako nije pametno napamet skakutati po kamenju. Pošto pišem ovaj post, možete zaključiti da se Lav sretno vratio na cestu 
Put kroz Liku je, naravno, isto prekrasan, volim ja sva ta brdovita područja, ali, ovaj put je Majstorska cesta toliko zabljesnula da je zasjenila sve ostalo...
Sretni, veseli, uzbuđeni, napunjenih baterija, vratismo se doma.
P.S. Imam stotine fotki, ima i lijepih fotki, ima onih koje bi još trebalo staviti da steknete dojam o svemu ali ne mogu ih sve utrpati u jedan post, bio bi zaista predugačak.
Post je objavljen 31.07.2016. u 21:49 sati.