Nema života prije identiteta. Oni koji te pokušaju podsjetiti da si egzistirao prije onog što sad jesi dolaze iz kraja u kojem se obožava Smrt i bori za nju, te su se pogubili i treba im pomoći i vratiti ih u Smrt ili jednostavno prijaviti čuvarima života. Ne, ja sam Berlinac, nemam nikakve škole i jako mi se sviđa moje ime, jeftino sam ga kupio. Jezik se ponekad probudi u meni i onda ga znam i razumijem inače mi više nije potreban, a stvari koje smetaju treba odbaciti. Rad je za nas Nijemce jako važan, vi barbari koji bi se samo igrali ne razumijete da u igri pobjeđuju jači, a vi to niste. U pravu si, krivo sam te svrstao, ti možeš biti Berlinac, ali ne Nijemac, ja sam i Nijemac, ne, smrt nije majstor iz Njemačke, iako si bio u ratom zahvaćenoj zemlji i u tvojem kraju obožavaju Smrt, rijetki još znaju što su majstori smrti, a još rjeđi ih znaju prepoznati i otići.
p.s.
Hrana je iz vijetnamskog restauranta, Vijetnam nekako sve ove godine nije došao na red, ja sam prije dosta godina dok sam još ne samo podnosio nego volio pivo, vijetnamsko probao među zadnjima u mojoj svjetskoj kolekciji i to samo zato što mi je stala na put na svjetskom sajmu i ponudila me mlada vijetnamska hostesa, nekako se ta zemlja gubi u ovom šarenilu, uglavnom drugarica je oduševljenja, kaže da to jelo od piletine nema premca među onima što je probala, meni je junetina bila isto zanimljiva, posebno rezanci kao sastavni dio glavnog obroka, no ja imam problem, ja ne volim ni sol, a kamoli začine majstora kuhinje, pojest ću, bez brige, i reći, da je dobro ili zanimljivo, al nisam gurman, meni je sol korisna samo za uzgoj dobrog pršuta, prestajem s glupostima, da sam u 8 prestao kao što sam planirao bio bi to konzisestan, il kak se to veli, post.