Negdje, u daljini, gromoglasno nešto tutnji
Kao da su sva nebesa prepuštena ljutnji
Prema čovječanstvu koje tone, u bezdan, u dubinu,
Sve dublje i dublje
Pa je Netko odlučio, poslat' će i svoje trublje
Čuje li ih itko, čuješ li taj zvuk?
Ili ljudskim dušama još odzvanja muk
Za kojeg ne postoji alarmni zvon
Čini se da čovjek je čovjeku, tek nesvjesni klon
Tu i tamo svjetlo iskri, gle, još ima nade!
Duše koje nalikuju na zvjezdane nomade
Koračaju gradovima, kao pustinjskim dinama
Traže nove krijesnice, međ' sivilom i tminama
Ipak, nada se ne gubi, dok lutaju k'o stranci
Susretnu se povremeno kao zvjezdoznanci
Iz svjetova dalekih paralelno teku
Nadaju se, doživjeti će i svjetlosnu rijeku
Na planeti ovoj, gdje materija caruje
Gdje čovječanstvu nije dosta svega što im daruje
Pohlepnici energije, kradu jedni druge
Duše svoje natapaju bujicama tuge
Vrte se u krug, spiralno na dolje
Niti žele osjetiti svjetlosno polje
Koje ih okružuje, nudi im sve Znanje
U čvorovima duše leže, to njihovo je tkanje
Kako ih dubina vuče, čvorovi su teži
Sve je teže oduprijeti se toj paučinastoj mreži
Gdje je svjesnost utrnula kao izgorjela šibica
Duša je umrežena kao uhvaćena ribica
Ona zlatna, čijeg zlata više nema
Oko njene duše pokrov je od stijena
Koji sada skinut može, znane trublje zvuk,
Čuje li ga itko? Ili dušom vlada muk?
Negdje, u daljini, gromoglasno nešto tutnji
Kao da su sva nebesa prepuštena ljutnji
Prema čovječanstvu koje tone, u bezdan, u dubinu,
Sve dublje i dublje
Pa je Netko odlučio, poslat' će nam svoje trublje…