Prva dva dana po dolasku na Smaragdni otok, plakala sam ko kišna godina. Nevažno što se kiša smjenjivala sa suncem, jedno 12 puta u toku dana. Ja sam balavila čim me netko pogleda. Mužu sam išla strašno na živce, a i samoj sebi. Da sam znala reći zašto tulim, bilo bi lakše i meni i njemu. Ali nisam. Mislim da sam samosažaljevala samu sebe.
Treći dan, kad je dragi ponovio po ko zna koji puta da si kupim kartu za nazad, sjetim se izreke da je čovjek jedini sisavac koji se samosažaljeva. Kako ne volim pripadati gomili, odlučim da je dosta s besmislenim slinjenjem i da prihvatim stanje kakvo jeste. Istina da me bilo strah nepoznatog, usprkos što sam imala zaleđinu i podršku najdraže mi osobe na svijetu.
Dakle, kada je prošao nalet panike i kada sam konačno odlučila prihvatiti stanje takvo kakvo jeste, izvući ono najbolje što se da izvući, mogla sam otvorenih i nezakrmeljenih očiju gledati oko sebe. A zaista je bilo svega za vidjeti. Sve novo i nepoznato. Od neobičnih kuća i naselja, do gubljenja i skretanja u krivu ulicu, jer sam zaboravila kako se moja zove, jer sam promašila skretanje do Lidla pa se muvala po nekom naselju koje ima iste kuće i znakove na cesti. Sin je jedva čekao da skrenem pogrešno da bi mi ladno rekao:
"Ajde bok!" i nastavio da pravi paru oko sebe iz one svoje ćibure.
Kasnije sam uzela drugu taktiku. Pamtila sam prozore i ulazna vrata. Detalje na kućama, pošto su Irci vrlo otvoren narod i ne prave bunkere oko svojih kuća. U nekom prozoru su poslagane dječje igračke. Na uluzu u drugu kuću, visi gomila dječjih jakni iako je ljeto. Ispred ove kuće je znak " children at play". Ima ga i u onom naselju gdje sam krivo skrenula, ali ne odmah iza skretanja. Tako sam bauljala dok nisam naučila. Sad idem bez da gledam. Lovim Pokemone pa mi se staza sama nacrta na mobitelu. :)
Najveću zagonetku predstavljale su nam mačke.
Kuća u kojoj živimo ima dvorište. Mačaka ima kao u priči. Sve su velike, debele, uhranjene i glavate sa zvoncem oko vrata. Dođu u dvorište i redovito se penju po ogradama. Jedna me gledala oko u oko na prozoru kupatila. Dan danas mi nije jasno kojim putem se popela do prozora.
Sjedimo i pijemo kavu, prolazi mačka. Mic-mic. Ništa, nema reakcije. Mico-mico, ne primjećuje nas. Odi, dođi, mačko, kako se dozivaju mačke u Irskoj? Google ne pronalazi odgovor.
Odgovor mi dala kćer. Mačke se dozivaju kitty-kitty. Logično i jednostavno. Ako znaš da živiš na engleskom govornom području. Ne hrvatskom, a ni ruskom. Engleskom.
Post je objavljen 24.07.2016. u 21:27 sati.