Boga mi moga,otkako je ovog BREXITA sve se počelo raspadat...Moran priznat da mi nimalo ne fali veza,štoviše kad gledan neke stvari čak mi je i odbojno.Dođe mi da se upucam samo dok slušam i gledam,a da to moran proživit pa ubila bi se.
Sinoć dan uru vrimena slušala dječje izdrkavanje ugroženog derišta.Imala san dojam da san u san u dučanu i da gledan ono malo dijete kojemu mama ne želi kupit igračku jer je jeo slatkiše prije večere.Podsjetilo me na mog malog rođaka koji se zadnji put naljutio jer mu nisam kupila igračku i onda je hodao za mnon i govorio,uvik sve mora bit po tvom,uvik te moram slušat vidno ljut zbog te činjenice.
Da budem iskrena sinočnja situacija me toliko psihički iscrpila samo zbog činjenice da dijelimo istu prostoriju.
Mrzin kad me se uvlači u stvari koje me se ne tiču.Iako san već valjda u više navrata rekla kako njegovo ponašanje smatran izrazito nekulturnim u ovoj situaciji,kako god da se okrene.Nije moj problem šta oni imaju problem.Zapravo ja i neman nikog jer mi se neda trpit takva sranja u životu,trenutno.Ne vidim potrebu da mi uputiš rečenicu tipa vidiš ti kako je meni.Jebe me se,ti si izabra isto tako možeš izabrat ponovo,nešto sasvim drugačije.Ne trebam ti ja da ti potvrdin.Mene boli kurac.Tvoj život tvoja stvar....
S druge strane meni je kuća puna ljudi,ljudi koji ne znan,u kurcu su.Neman svoj prostor i pojedinci se ponašaju kao da sam im dužna nešto.Sljedeći tjedan mi dolazi rodica s malim,gdje ću ih smjestit,samo dragi Bog zna.
Čini mi se da ću se ja iselit na ulicu valjda jer negdje moram smjestit malo dijete. Nije više stvar ni novca ni troškova,ni želje da pomogneš ili odmogneš,nikad nije bio problem u tome.Stvar je kućnog odgoja.
Umorna san od svega i od tog jebenog posla koji je totalni kaos i nema nikakvog reda.I puna mi je kapa i stvarno mi dođe da se pokupin u pičku materinu prije vrimena.
Nije više stvar ni ljutnje ni razočaranosti nego samo jebenog umora,psihičkog umora,koji prolazim protiv svoje volje iz dobrih namjera.
Uče vas da budete dobri,da pomažete,da budete pošteni,da će vam to sve Bog platit ili vratit jednog dana,ali da budem "bogohulno" iskrena jebe se Boga ima on i većih briga od brige o vašem životu.
Bila san na Lastovu nekih 48 sati ili čak i manje i umisto da uživan u toj povezanosti s otokom,s nebom,trebalo je rješavati tuđe frustracije.Opet
Posal je u teškom sranju iako mi taj kaos ne smeta.Bolje mi se zajebavat u officeu,nego sidit doma i svirit kurcu.
Dsk i oni njen pačenik su još kod nas.Bro pizdi i pretjeruje i da buden iskrena nisan imala vremena sve to isprocesuirat.
Prije koji dan je bio napad u Munchenu i da budem iskrena nisan se niti stigla sjetit da je bratov kum tamo,dok mi mater nije rekla da se i njegova cura nasla na mjestu nesrece.
Jebemu kako to čovik ne razmišlja,a život se događa.Udara,sa svih strana.Nemamo vremena razmišljat sjetit se.Stalno smo pod pritiskom i promiču nam bitne stvari.Jebemu sve valjda smo došli u stanje da ništa nije sveto.Ne cijenimo male trenutke,a na kraju nam samo ti mali prođu pred očima kad smo suočeni s krajem. Valjda smo zaboravili osnove kulture i bon tona i općenito cijeniti sebe i druge.Živimo bez brige o posljedicama.Jebo majku ako je tu iko više normalan.Toliko se trudimo predati sebe drugima,da zaboravimo kako je dobro imati sebe i biti svoj sebi dovoljan.
Kako je to jednom reklo moje drago nadahnuće.
"Danas ljudi znaju cijenu svega,vrijednost ničega."
D.Pelić
Post je objavljen 24.07.2016. u 11:56 sati.