"A Jenny?" upitam.
"Otišla." Aboriđin se osmjehne.
"Zar je moguće?"
"Zašto ne bi bilo?"
"Djelovala je... vezano uz tebe."
"Prije nego li sam poduzeo korake kako bi od simpatične postarije dame preuzeo vlasništvo nad pansionom i započeo podučavati, počela se provoditi u društvu plavokosog, plavookog momka iz susjednog sela koji zimi radi na skijaškoj vučnici, a ljeti vodi jedinu autopraonicu u selu."
"Poduzeo si korake?"
Aboridžin nastavi bez klarifikacije.
"Taj bi joj novi prijatelj često, iscrpno i s mnogo žara objašnjavao koliko se umjetnosti može pronaći u vještom dodavanju sidara pod stražnjice, da bi nakon toga s još više motivacije nastavio o najboljim sredstvima za održavanje podvozja. Na kraju bi uvijek završavao tezom da svoj stil života smatra istinskim pozivom pravog muškarca."
"A što si poduzeo u vezi toga?"
"Ništa. Na sve je moguće načine pokušala ograničiti moje napore usmjerene na otvaranje škole. Kada je shvatila da to neće postići, ljubav prema meni je izčezla i instantno sam bio zamijenjen Plavokosim."
"Bolje škola od frizerke", prokomentira Pero i osmjehne se plavoj ljepotici u zelenoj haljini.
"Smetala joj škola?" upitam.
"Božanska ljubav i sva nježnost koja iz nje proizlazi nije za osobu naviklu na ljubavni stil gladnih životinja koje se proždiru grubim ritmičkim pokretima sirove požude. U navici je mnogo više nego li smo voljni priznati, a ona je tako naučila još kao tek procvala djevojčica..."
Plavuša se osmjehne Peri i odmjeri ga dugim pogledom. Aboridžin nastavi,
"Ubrzo se preselila u susjedno selo i tamo otvorila frizerski salon. Povukao sam se bez riječi i ostavio je neka šiša gorštake u nadi za gomilom dječice plavih očiju." Osmjehne se bez imalo sjete. Previše je naučio iz mojih transnih razgovora s Aboridžinom iz odvojene stvarnosti da bi mu iz perspektive Energetske ljubavi smetali nebitni detalji.
Budućnost koju sam očekivao za njih nije bila dugog vijeka, ali itekako se računa to što su u par mjeseci poznanstva proživjeli više nego većina ljudi tijekom godina.
Nakon večere ispričam se ljupkom društvu i pođem na kat u tavansku sobicu koju mi je dodijelila Aboridžinova pomoćnica pa u samoći zaključane prostorije sjednem na pod i zatvorim oči. Svijet će neko vrijeme provesti bez mene.
Situacija je povoljna za prikupiti Energiju koju nemam namjeru koristiti za brzi povratak u Zagreb. Duga je, i neizvjesna cesta pred nama. Sada smo na sigurnom mjestu, ali kad se zatvore vrata i ponovo zakoračimo u rijeku neizvjesnosti, imati pune vrtloge bit će prednost.
Počinje.
Usredotočim misao na tamu koja mi zatvori svijest, dopustim valu mirnoće da potpuno prođe kroz tijelo i ispuni ga. Svi se vrtlozi spoje na Energiju koja ih zavrti i rasvijetli, što uzdigne moju svijest koja uđe u svjetlo što ga stvori povezivanje.
Tamo sam i više ne postoji ništa drugo. Obavijen sam, upijam sve što mi daje. I jesam taj koji jesam.
Vrijeme prolazi, ali daleko izvan moje svijesti o njegovom postojanju.
Post je objavljen 17.07.2016. u 18:32 sati.