U životu poželimo raditi mnogo toga. Nekad je to ono što nam leži, a nekad ono što
ne umijemo niti možemo.
Kao dijete sam sanjala da budem balerina, pa se uslikavala na jednoj nozi, tata bi
rekao, kao roda. Nije za to bilo nikakvih uvjeta, pa nisam ni pokušala. Kasnije sam
proplesala, to je u Dalmaciji lako, svi su onda plesali. Nije bilo plesnih škola, učilo se
od boljih, ja od brata koji je bio odličan plesač. Proći će godine pa ću sebi ispuniti
želju i pet godina provesti u vrhunskoj plesnoj školi. Slatko je ispuniti stari san i
mnogo me lijepih sjećanja veže za taj period.
Dalmatinke ne skijaju, kažu. Gdje bi, kad snijega nema, a ni terena. Proskijala sam
na Visokim Tatrama u Slovačkoj 1975, pa poslije prošla dobra skijališta: Vlašić,
Kopaonik, Popova Šapka, Kranjska Gora, Divčibare, Zlatibor, Semenik. Nakon što su
djeca preuzela skije, prestala sam.
Pišem od svoje sedme godine i poželjela sam svoju knjigu, ali to sam ispunila
relativno kasno, pa nadoknadila propušteno uradivši tri svoje i četiri blogerske.
Dalmatinke rijetko idu na godišnji odmor, more je pred vratima, ljeti se radi,
ne odmara se. Okviri istog okruženja smetali su mi. Nepravdu sam ispravila
kasnije, i još ispravljam, čestim putovanjima.
A vi, što ste željeli, a što uradili? Imate li velike neostvarene želje?
Ili velike ostvarene, kao što su Teuta i More ljubavi otputovali u Japan?
Post je objavljen 10.08.2016. u 07:25 sati.