Prilično podjednakih dana...posao, hrana, spavanje...i tako u krug. Premalo toga za reći...ili previše ponekad, kad se misli krenu vrtiti kao hrčak u kotaču?
Brda koja su osvojena, prohodana, pretražena, upoznata...i podosta ljudi na njima...nekih prilično dragih. Život koji ti donosi i odnosi sve. I vjetar i more dok se rastajem sa....pitam se čime? Ženom koja me naučila plivati? Golemim dijelovima mene, djeteta, snova u meni? Onime svime što ispliva kad te stave na daleki otok da hodaš i plešeš i luduješ samo na par dana....a onda se moraš vratiti u stvarnost.
I nikako ne bi, jer tamo je more i sunce i svi se smiju.
Nečega ima u tom lutanju, po brdima, stijenama, visinama. I nekako, ne lutaš samo u prirodi, izgubiš se i u sebi.
Pitam se gdje se ja to već godinama gubim, i zašto se sve teže nalazim?
Kaže mi prijateljica, nemoj mi odrasti. Mlađa je od mene, vidjela me kako patim, padam ,vraćam se natrag, borim i guram...i sada posustajem....ona to zove odrastanjem. Ja umorom, gubitkom nade.
Možda je to sada tako jer se opet nagomilalo. Izgubiti nekog tko ti je toliko značio...i vidjeti da ti je život kroz neke druge ljude donio djeliće nje...sve to nekako ima smisla, pa opet, teško mi se sa time pomiriti. Ne želim više gubiti ljude. Dijelove sebe. Snove.
Želim sa dvije imenjakinje nalaziti inspiraciju u kamenju. Plesati uz more. Grliti najdraže prijatelje. Davati sa srcem rađene poklone koji su strpljivo čekali da nam se prijatelji vrate.
Pjevati i plesati...kao da nema sutra i kao da sam još uvijek isto ono znatiželjno dijete koje samo želi biti sretno i slobodno. Kao i svi oko njega.
Zato, ne, S.... neću odrasti.
Post je objavljen 14.07.2016. u 20:09 sati.