Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/astrosailor22

Marketing

Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš

Iako je Christos Ikonomou započeo pisanje priča koje su sakupljene
pod gornjim naslovom još 2004 godine, prije grčke krize, u svima je bijeda
postmodernističke radničke klase u prvom planu.

"Postmodernističke" jer je riječ o radničkoj klasi s kreditnim karticama i
dugovima koji idu uz to, autima i aspiracijama. Opće obrazovanje, po kojem
se razlikuju od neuke mase stotinjak godina unatrag, im nije od pomoći:
donijelo im je samo nesreću još dubljeg poimanja vlastite bijede, ali ne i
način, recept za izvući se iz nje.

Iz pogovora se da naslutiti da C.I. cijeni M. Gorkog i stvarno su mu
tekstovi pomalo Gorka-sti, a skice iz društva nimalo laskave po to društvo.

Živio sam u Grčkoj do godine kad je kriza počela i to je uglavnom bila sretna
zemlja sretnih ljudi. Tragično je vidjeti u ovim tekstovima da se to
pretvorilo u tužnu zemlju očajnih ljudi. Beznađe, ne samo za sebe, nego i
iduće generacije. Nije da Grci nisu tome kumovali, dozvoljavajući kurupciju
i krađe na veliko i malo-to je čar demokracije, narod ima vlast kakvu
zaslužuje. Primjenjivo, naravno, i na Lijepu Njihovu... Ne bih želio da
netko uskoro izda zbirku ovakvih priča temeljenu na skicama iz hrvatskog
društva, ali bojim se da nismo daleko.

Nema goreg od beznađa. C.I. pokazuje potpuni gubitak samopoštovanja u
bijednika kojima ne preostaje ništa. Na dnu su i to se vidi, čuje i miriše.

Reakcije likova koje opisuje su ponekad tragikomične, kao u starca koji
uskakuje u kantu za reciklažno smeće s tekstom "neka i mene recikliraju,
čovjek koji ne može platiti liječenje vlastite žene ne zaslužuje da živi, možda
će neki reciklirani ja biti bolji!" Ili kad drugi starac, vidjevši da mu
hapse sina, proguta 5 velikih građevinskih čavala.

Neki likovi koje stvara C.I. su metamorfoza mitskih likova, ne toliko u
doslovnom smislu, koliko po dojmu koji ostavljaju-ponikli su iz istog
kamena.

U pričama je također riječ o raspadanju porodice kao institucije koja
određuje pripadnost, daje sigurnost. Kao i drugdje u razvijajućem se
svijetu, modernizacija rastače tvorivo života do neprepoznatljivosti.
Glad, beznađe, očaj-a prije svega otuđenje čovjeka od svega oko njega, a na
kraju i od samog sebe, kao u najordinarnijem marksističko-lenjinističkom
pamfletu iz nekih drugih vremena-postali su stvarnost, svakodnevica Grčke.

Da li će postati i naša? Smjelo koračamo u tom smjeru. A mislili smo da smo
se riješili bar tih duhova iz prošlosti.

Post je objavljen 14.07.2016. u 02:38 sati.