"Među kantautorima koji su obilježili zagrebačku klupsku scenu, Čudnoređe je atipičan kao aktivan ulični svirač koji bi mogao postati lice s razglednice u žešćoj konkurenciji zagrebačke turističke ponude. Ta, iza sebe ima divergentan autorski opus; frontmen je nekolicine autorskih sastava, bubnjar i glazbeni novinar, a svojim je autorstvom hrabro zagazio pred Ninu Badrić, Enisa Bešlagića i Bitorajac-Mešina, šarmiravši ih sve, no ne i mrguda Merlića – čega postoji i TV-snimka. Međutim, pripala mu je neslavna uloga topovskog mesa mjeseca i većina kritika koje je „Dno je sve rjeđe“ zasad dobilo, ističe psihotični pedigre, jer je kantadur koji voli 'nu metal' očito – laka meta. Poetiku crnogorskog kantautora Miladina Šobića, Bašić u svojim stihovima pomaže autobiografskim putositnicama i filozofijom lumpen-prekarijata, a za razliku od svog uzora je – zgrčeniji i stilski neuhvatljiv. Kako voli sve što ne vole hipsteri, dade se naslutiti kako je svoju olovku ipak oštrio i na grotesknom šiljilu Lačnog Franca. A tu su i postmodernistički ispadi – u uvodnoj „Da ne moraš“ ubacit će i chorus iz „Poison“ grupe Prodigy, a cut-n-paste lyrics „Hvala od srca“, nastaju preslagivanjem interne stanarske komunikacije koju je pokupio dijeleći letke po haustorima. Očito, usprkos svojoj citatnosti, „Dno je sve rjeđe“ kadro je istisnuti daleko više znoja i krvi od pubertetskih mitesera koji se ovom 'samosvjesno luzerskom' autoru s visoka dociraju."
(Vid Jeraj)
Post je objavljen 13.07.2016. u 23:44 sati.