Aboridžin nas posjedne u blagovaonicu, a djevojke dugih kosa s velikim osmjesima odjevene u razne jednobojne haljine iznesu tanjure prepune ukusnih jela.
Vrhunsko spravljeno mnoštvo domaćeg jela i dobra atmosfera koja izbija posvuda, stvaraju u meni osjećaj kao da sam kralj kojega voljeni narod gosti na povratku s ledenih vrhova nakon strašnih ratova u dalekim zemljama.
Pero ubija tanjur za tanjurom i neprimjereno bulji u dame. Svjestan njegove situacije s razornim vjetrovima, tiho mu savjetujem neka prejedanje ubaci u nižu brzinu. Aboridžin je zasigurno servirao organsku hranu, ali nikad se ne zna, poneki komadić GMOa uvijek može zalutati.
Domaćin nam opisuje život ljupkog sela pod njegovim patronatom u kojem smo se našli.
"Patronat?" upitam.
"Otvorio sam školu ovdje."
"Školu?" upita Pero.
"Zove se 'Škola povezivanja s božanskom ljubavlju', a ovo su moje učenice." Rukom pokaže na mlade dame, dražesnice koje ne govore mnogo, ali se ljupko osmjehuju dok im u očima žare iskre. Ne znaju kamo nas strpati, ali Aboriđinovom riječju i pohvalom postali smo dijelom njihova svijeta i sada nam s radošću žele pružiti i više od obroka.
"Zašto su odjevene u haljine različitih boja?" upita Pero.
"Boje iskazuju koliko su daleko stigle na putu povezivanja u ljubavi."
"Od hladnih prema toplim bojama?"
"Viši stupanj definiran je manjom saturacijom i hladnijom bojom."
"Put vodi prema bijelome?"
"Da, ljubav ih odjeljuje od zemaljskog i vodi k duhovnom."
Nije to loše postavio, ali otkuda mu znanje, model na kojem je utemeljio svoju školu? Nije li on samo neuki prodavač hamburgera s londonskih ulica koji ne može znati istinsku važnost boja, koja seže tako daleko da i Velika Sedmorica Čarobnjačkog Savjeta bojom svojih halja definiraju područja odgovornosti.
Post je objavljen 12.07.2016. u 10:01 sati.