Budi što jesi. Tako jednostavan savjet, gotovo prozaičan. A, čini se, tako teško izvediv. Toliko teško da ljudi na takvu preporuku gledaju posprdno. U smislu, ma bio bih ja to što jesam, ali kako, kako, u ovom svijetu koji mi ne da da to budem, nego hoće da budem ono što on hoće.
Nije to baš sasvim tako. Istina je da svijet hoće da budemo ono što on hoće. Ali nije istina da mi to moramo biti. Tu stupa na snagu slobodna volja, ozbiljnije promišljanje o tome kako želimo živjeti vlastiti život, pa onda red jasne namjere o koracima koje moramo napraviti da bismo postali to što jesmo (apsurdno je da se moramo boriti da budemo to što jesmo, kad to već jesmo, ali dobro sad, šta se može, takav je život, tj. moderni život, tj. život u modernoj civilizaciji, tj. jedini život kojeg poznajemo, jedini kojeg poznaju naši roditelji, njihovi roditelji, i tako par tisuća godina unatrag), pa red usmjerenosti, odlučnosti, pa i hrabrosti, da, da, pa red neodustajanja od sebe. I tako.
Slušam malo Lukasa, gledam ga. Naizgled prosječan dečko, iz tamo nekog kvarta u Danskoj, ali s drugačijim ciljevima od ostalih ljudi. Iza nečeg što je naizgled obično može se nalaziti jedan ogroman talent, kao što je u njegovom slučaju. Da je on pustio svoj talent na stranu, gurnuo ga pod tepih, svijet bi bio zakinut za nešto vanserijsko. Ako vi zanemarite svoj talent (a sigurno ga imate), vaš život (a možda i svijet) bit će osiromašeni za ono najvrijednije što (potencijalno) imate.
Post je objavljen 11.07.2016. u 14:31 sati.