Marketing
temeljno-krovni problem
DIKTATOR U KULTURI
Jedan od temeljnih razloga zbog kojih dr. Zlatko Hasanbegović nije smio postati ministar kulture može se potkrijepiti njegovim brojnim javnim istupima kao i štetama koje je s te pozicije nanio, a vidljiv je i u posljednjem objavljenom intervjuu u "Jutarnjem listu" (broj 6431, nedjelja, 10 srpnja 2016.) i vrlo je jednostavan - nije toj poziciji dorastao. U odgovoru na jedino pitanje o kulturi u novinskom razgovoru koji se prostire preko četiri velike novinske stranice, kaže ovo:
Svega devet redova ispod toga minorizira izneseno:
"… Uvijek sam jasno isticao da temeljni problem kulture nisu nedostatna sredstva, već način njihova raspolaganja i trošenja."
Prvo konstatira da su proračunska izdvajanja za kulturu nedostatna, da je njihov porast samorazumljiv imperativ, a čas zatim kaže da to nije temeljni problem. Ako to nije temeljni problem, što jest? Po njemu temeljni problem kulture nisu nedostatna sredstva, usprkos tome što je njihov porast samorazumljiv imperativ, već je temeljni problem način raspolaganja i trošenja ionako nedostatnih sredstava. No ako nedostatak sredstava nije temeljni problem, to ne znači da nije problem. Ako jest problem, kakav je problem? Ako nije temeljni, možda je krovni. Nikako problem na kojem se situacija kulture temelji, nego problem koji sve u kulturi natkriljuje. Ili je možda potporni, središnji, stožerni ili nosivi - po volji možemo upotrijebiti bilo koji građevni element kad se terminima ionako ofrlje nabacuje. Da je tome tako pokazuje posljednja rečenica odgovora kao posljednji čavao u lijesu smisla:
"Nema ministra koji čarobnim štapićem mimo ukupnog stanja državne riznice može jednokratno povećati proračunska izdvajanja za kulturu."
Zaista, nema ministra koji ima čarobni štapić. Ta istina je toliko banalna da je pozivanje na nju naprosto glupost na razini četverogodišnjeg djeteta koje još vjeruje u čarobne štapiće, pa mu treba objasniti da ga ministar nema. Ministar bez čarobnog štapića zaista ne može financijski napraviti išta mimo ukupnog stanja državne riznice jer svaki ministar na svijetu i u povijesti raspolaže jedino sredstvima pristiglim iz državne riznice. Pa kad bi nekim čudom, sa ili bez čarobnog štapića, uspio jednokratno povećati proračunska izdvajanja za kulturu time, osim kozmetičkog zahvata, ionako ne bi napravio ništa jer problem nije u jednokratnom izdvajanju nego sistemskom i dugoročnom. Terminološke konfuzije tako se razotkrivaju kao plod nedostatnog uvida, tj. glupost.
Ministar kulture koji misli da to što su se ionako mala proračunska izdvajanja za kulturu prepolovila na nedostatni iznos nije temeljni problem ne može biti dobar ministar kulture. Birtijski svirači znaju "koliko para, toliko muzike", a ministar kulture to ne zna. Ništa čudno da je završetak istog pitanja: "…i što ste odlučili poduzeti?" potpuno prečuo, da na završno potpitanje nije odgovorio ni riječi, osim ako se upravo to ne uzme kao odgovor - ništa. Ili ne zna kako bi se taj problem mogao riješiti, ili ono što kani (što je kanio) poduzeti uopće ne rješava taj ili ijedan drugi problem, pa je oportunije ni ne spominjati. Umjesto da rješava probleme, ministar kulture se bacio na ono što on smatra temeljnim problemom, na raspolaganje i trošenje ionako nedostatnih sredstava, no ni o načinu kako je to odlučio raditi (što je radio) nije rekao ni riječi. To da nešto radi, a ne obrazlaže, pokazatelj je da se izbjegava obrazloženja, a to može biti samo zato jer po metodi ćorave kokoši ne zna što radi ili se ustručava reći što kani jer bi tek onda navukao na sebe drvlje i kamenje. No nije ni trebao išta reći jer je to općepoznato - raspolaže povjerenim sredstvima tako da (je) stvara(o) probleme i ondje gdje ih nije bilo.
Opće je poznato kako je novi ministar kulture raspolagao sa sredstvima koja su mu (bila) povjerena. Potpuno voluntaristički. Voluntarizam u politici je pak osnova svake diktature. Diktatura i nije drugo nego voluntaristička vlast, moć da se napravi bilo što nikome ne obrazlažući i potpuno neodgovorno, nikome ne polažući račune. Bez ikakvog iole suvislog obrazloženja ili bez ikakvog obrazloženja uskratio je sredstva onima koji mu nisu po volji, a isto tako bahato obdario one koji mu pašu kao da je pijani milijarder koji dijeli novce iz vlastita džepa. Umjesto ministra kulture dobili smo malog diktatora u kulturi koji je - kao i svaki diktator - prvenstveno ograničen i štetan.
Time dolazimo do suštine: jedan od temeljnih problema naše kulture je upravo ministar kulture. Srećom, nije dugovječan na toj poziciji, ali je - nesrećom - već bio i predugo.
Post je objavljen 11.07.2016. u 09:13 sati.