Naranđasta je
opijajuća svjetlost,
muzika što čula budi.
Negdje na kraju grada,
svjetova je kraj.
I tvog i mog.
Izlazim
iz svakidašnje ljušture
van,
poput dima
iz Aladinove čarobne svjetiljke.
Van sebe sam,
neprimjetna
i sasvim neuočljiva.
Gubim se dok te promatram.
I nebo je krvavo!
Ti ne primjećuješ
moj pogled želje,
dok pomno ti gledam
zatiljak,
ramena,
cijelo tvoje tijelo.
Okrećeš glavu prema meni.
Probada me čvrst pogled
tvojih zjenica.
Oslonjena o zid
led sam,
što u orošenoj čaši se topi.
Trnem,
dok namjeru ti udišem.
Dižeš se,
sigurnim koracima mi prilaziš.
Vidim te...tek magličasto.
Osjećam
da bliži se čas
tvog plamenog dodira.
Tonem...
Beskrajno lagano,
lijepo
i duboko.