Da nisam postao ono što jesam, dakle ništa, bio bih najvjerojatnije psihijatar.
Ako me ikaj na svijetu onako fakat zanima, to su lutanja i nevolje ljudske duše, raskoli i krpanja individualne psihe, tereti koje teglimo, načini na koje si olakšavamo vrludanje.
Danas sam, prelazeći zebru na nekom sumornom križanju, prošao kraj jedne mlade žene. Cupkala je po pješačkom otoku, držeći u ruci dvolitrenu plastičnu bocu u kojoj je bilo još nešto vode. Pjevušila je neke nerazumljive napjeve.
Prešavši cestu stao sam kao kraj kioska, a zapravo htijući je još malo promatrati. Nagađam da je bila u ranim tridesetima, iako je izgledala potrošenije, kao da joj je na licu pisalo da se već nekoliko puta lomila. Bila je dosta dobro oblečena. Imala je dugu crnu kovrčavu kosu i tanko izduženo tijelo. (Btw statistika kaže da će shizofrenija najizglednije puknuti tamnoputu mršavu osamnaestogodišnjakinju).
Njezino cupkanje prerastalo je u ples. Okretala se lagano oko svoje osi. Tri zelena semafora, četiri, pet. Nije pokazivala namjeru nikamo krenuti.
Naviru sjećanja od prije dvadeset godina. Jedna moja draga frendica iz tih studentskih dana naprosto se raspala, preko noći (zapravo nije bilo baš preko noći, ali mi ostali iz tog društvanca nismo je dovoljno blisko poznavali pa nam je tako izgledalo). Zatvorili su je u duševnu bolnicu. Jednog dana odlučio sam posjetiti je, i ne mogavši na to nagovoriti nikoga drugoga iz squadre, krenuo tamo sam. Pronašao sam je u jednoj od baraka ženskog odjela.
Nije baš da mi se nešto obradovala, ali ju je razveselila mogućnost kratke šetnje koju joj je zbog mog dolaska odobrila doktorica. Izašli smo van i pred nama je bila neka livada. Odjednom me zatražila da je dignem na ramena (bila je na sreću sićušna) i prenesem na drugu stranu livade, željela je nešto gledati iza ograde koja se tamo nalazila.
Kiša tog dana nije padala ali zato prehodna četiri nije prestajala. Pa sam, noseći je, upao u neviđeno blato, blago rečeno do iznad gležnjeva.
Ubrzo smo se vratili u baraku. Pozdravio sam je i na odlasku malo još promatrao lica ostalih pacijentica. Bila su to najpregaženija ljudska lica koja sam ikada vidio.
Stanovao sam na drugom kraju grada, dvadeset kilometara daleko. Koje sam imao prevaliti javnim prevozom. U svim prometalima su me, onako irealistički blatnjavog, nezamislivo zmazanog, šamarali prezrivi građanski pogledi. Bolio me kurac za njih.
Pregledavši ovlaš ponudu kioska odlučujem krenuti dalje svojim putem. Bacam još jedan pogled na pješački otok i plesačicu s plastičnom bocom. Ako negdje na Olimpu ima i kakav bog prometa, neka je čuva.
Post je objavljen 09.07.2016. u 19:49 sati.