Tako završava većina mojih priča - s krajem, ali bez njega. Svaka je završena, ali nijedna zapravo nije. Dobro, lažem, imam jednu koja ima konkretan kraj, ali to je isključivo zato što sam ju pisala za prijateljicu i htjela sam da ima definiran završetak. Sve ostale imaju nedefiniran kraj, hrpu neodgovorenih pitanja i toliko mogućnosti za daljnji razvoj radnje da nikome, tko je ikad pročitao nešto od toga, nije jasno zašto ih ostavljam u tolikoj mjeri nedovršene.
Da ste me prije nekliko mjeseci pitali zašto to radim, rekla bih "Zato što želim pustiti onima koji to čitaju da sami odluče kakav kraj žele, jer je možda (vrlo vjerojatno) drugačiji od onog kakav bih ja napisala. Moje priče nemaju konkretan završetak jer mi se sviđa ta vrsta neizvjesnosti, ta količina mogućih ishoda jer kraj nije napisan." To bih vam rekla prije samo dva mjeseca. Zapravo, to bi vjerojatno bio moj odgovor i prije mjesec dana. Ali danas više nije.
Zašto? Zato što sam, kad sam posljednji put pregledavala svoje nedovršene uratke, shvatila da to zapravo nije tako. Ja ne ostavljam svoje priče nedovršenima zato što mi se to sviđa (sviđa mi se, al ne u tolikoj mjeri), ili zato što želim pustiti čitateljima na volju da s krajem naprave što žele u svojim glavama. Ne.
Moje priče su nedovršene jer tako sama sebi dajem priliku da ih jednog dana završim. Ostavljam neodgovorena pitanja i otvorene mogućnosti zato što znam samu sebe - uvijek se vraćam onome što sam napisala i uvijek nešto dorađujem i prepravljam. I uvijek postoji mogućnost da ću, u nekom trenutku, dobiti ideju za kraj neke priče ili da ću nekoliko priča povezati u jednu, a nedefinirani krajevi, neodgovorena pitanja i mogućnosti koje oni pružaju su upravo ona vrsta okolnosti koja omogućuje stvaranje završetka.
Moje priče su nedovršene ni zbog kog drugog, osim zbog mene same. Nedovršene su zato da im jednog dana mogu napisati kraj.
Post je objavljen 07.07.2016. u 11:11 sati.