Marketing
Na zadnjem sjedalu svog auta
Na nekoliko mjesta sam zadnje vrijeme pročitao kritike dnevnika Thomasa Manna kao praktično bezvrijednih, zadnji put se kritično na njih osvrnuo moj bosanski šah i fejs znanac, inače ugledni pjesnik i književnik, na početku svojih sarajevskih ratnih dnevnika "700 dana opsade", koje sam zadnji tjedan s zanimanjem pročitao.
Smiješno al to više osobno pogađa od mnogo prozaičnijih životnih nepravdi, naime te dnevnike sam imao za diplomski rad, još nisu bili prevedeni kod nas i uspješno sam diplomirao s zanimanjem pišući i istražujući o nečemu, o čemu, konstatirao je i moj pokojni otac doktor znanosti, nikad nikakve koristi u životu imati neću.
Trebam li napisati da su meni to iako književno vjerojatno bezvrijedni, što to uopće znači, daleko najzanimljiviji dnevnici dosad napisani. Baš me eto zanima kojeg datuma u koliko sati i gdje je Thomas Mann svojevremeno imao probu kod svojeg krojača za odijelo, iako sam npr. ja odijela nosio samo u krajnjoj nuždi, na sprovodima i maturalnim zabavama dok sam ih posjećivao.
Čitajući Ivankovića ponovo sam počeo razmišljati o besmislenosti ovog što ja ovdje bilježim, uostalom nakog intenzivnog čitanja za vrijeme faksa i par godina kasnije, osim njemačke filozofije s guštom sam čitao samo Bukowskog, i to zbog piva, žena i konja jednostavno zato što sam se i sam dugo družio s istim, znači pivom, ženama i malo drukčijim konjima koji me prate cijeli život. Al nema toga baš ni na ovom blogu.
Tako nekako razmišljah buljeći u prazno nakon pročitane knjige,dobro, nije baš tako, izuzetno rijetko se zagledam baš u prazno, eh ta vremena, kad su svi putevi izgledali otvoreni.
Post je objavljen 04.07.2016. u 22:12 sati.