Marketing
Toliko
Ne da mi se pisat o vama uopće, ne da mi se. Ne da mi se pisat o tome kako provodim dane s guzom stisnutom u ovu stolicu i ukočenim leđima pred ekranom od kojega ne mogu skrenuti pogled, pokušavam nekad, ali ne mogu dugo gledati u zavjesu. Ni u druge ljude, jer se to može krivo shvatiti. Ni u stol ni u vlastite ruke, ni u papir jer imam osjećaj da nemam privatnosti. Pa ni nemam. Baš me zanima što mislite da sad radim. Naravno da ništa ne mislite, pa ne mislite sada o meni. Ni ne vidite da vas gledam. Skoncentrirani ste na nešto, blago vam se.
Imam toliko toga u glavi, ali kad prislonim prste na tipkovnicu, kad pogledam u ovaj elektronički papir sve se to razbježi na razne strane i sramežljivo posakriva po nekim teško dostupnim kutovima uma. I onda ih moram tražiti i čupati, povlačiti za noge, micat im na silu ruke s očiju, tjerat ih da progovore nešto, da se malo pokažu, izvedu nešto, da izvučem iz njih barem nešto materijala za uposliti prste i zacrniti papir.
Spava mi se.
Gledam vas i voljela bih pisati o vama. Ne pogrdno, ne kritizirati vas. Ne hvaliti vas. Samo reproducirati vašu sliku iz moje perspektive. Ne bih pokušavala uopće značajno zadirati u vaše umove, ne zanima me to previše. Možda to nije u redu s moje strane, al zaista mi to ne pobuđuje znatiželju. Čak me ni ne zanima previše što mislite o meni, iako bih mogla složiti neku skicu. To uvijek ide po nekom sličnom obrascu. Niste previše maštoviti, al kako bih vam mogla zamjeriti, pa ni ne razmišljam ja previše o vama. Sad brbrljam, dosadna sam, znam. Možda bih se trebala nekako prisiliti da me zanimaju više drugi ljudi. Možda je u tome stvar. Od koga da krenem.
Uvijek kad krenem opisivati, zateknem se u nekom umjetnom jeziku koji nije moj i sve je nekako nategnuto. Nemam svoj jezik opisivanja pa se koprcam u nekim tuđima. Nikad prozaika od mene. Al zaista bih htjela malo odmoriti od pisanja o onome što je unutra i okrenuti se malo prema vani. Odmoriti se.
Nevjerojatno koliko ovakav ambijent može jednoj osobi raskomadati pažnju. Rezuckati je, čupkati, rascijepati na hrpu beskorisnih komadića. Čak malo zavidim ovoj desno što se nervira oko nekakve javne nabave već tri dana, jer “ne zna se ko pije, ko plaća”. Javna nabava, što je to uopće? Kad bi se barem ja mogla nervirati oko toga. I oko putnih naloga. I potpisa u mailu. Ne mogu se uživjeti.
Opet sam zazujala. Spava mi se užasno. Pustite me odavde, pa ništa ne radim. Zašto me držite da ne postojim u ovom zagušljivom prostoru pred ovim zamornim ekranom? Svi su odustali od komunikacije sa mnom. Spava mi se. Tko ste vi?
Kad bi me barem netko tako jako stisnuo i iscijedio frustracije iz mene, osjećam se otrovano. Ove glave pred ekranima, zamagljena lica, automobilska buka, ispušni plinovi na suncu, loša glazba na štekatima, poslovna odjeća i sunčane naočale, pekare, banke, još ureda, ružni logotipovi, hrpa logotipova, hrpa besmislenih logotipova, loš dizajn, nedovršene konstrukcije, nedovršeni planovi, besmisleni planovi, besmisleni poslovi.
Toliko razina dosade.
Gdje se sakrila moja kreativnost? Ne da se, previše sam je povlačila po mračnim i nelagodnim mjestima, previše se petljala s demonima, izmučena i umorna, sad me malo izbjegava. Držim glavu iznad vode i nijedna emocija ne želi se dulje zadržati na površini, u strahu da se ne zakačim previše za nju. Iskoči pa pobjegne. Prazna sam i besposlena. Prazna, besposlena. Otplutala sam. Možda i potonem. Nemam se volje držati za ništa. Za ništa. Ponekad mi je to ugodno, ponekad umirem od straha. Jer svijet to ne tolerira. Strah me svijeta. Nisam se snašla. Nisam odrasla, a opet se nekad osjećam tako staro. Oduvijek sam se osjećala staro i premlado istovremeno, ali nikad zrelo. Nikad mirno, nikad čvrsto i prizemljeno. Nikad na mjestu. Nikad usmjereno.
Post je objavljen 04.07.2016. u 14:00 sati.