Kada je to moglo biti tako?
To pitanje me jednostavno nije mučilo. Bilo je – kad je bilo. Htio sam biti zadovoljni lovac. Upravo sam nabavio novi, ispod čekića, tek izašli, još nikad rabljeni lovački karabin, pravu pušku ubojitu za uspješni odstrel trofeja, pouzdan posrednik. Prigušeno se sjajila cijev mutno plavičasto brumirana. Kundak ulaštena tamna orahovina. Meci lagano uskaču u ležište i iskaču. Sve je kako lovcu treba i ja ću biti pravi lovac. Puška mi čini se malo teška, ali u ruci dobro leži, uz rame pristaje, a metal nije lagan. Eto prava puška ubojita, za trofeje rođena.
A potom nepredviđeno, neizvjesno je kada i u čijoj kući bijah, no izlazio sam iz hodnika drvenim stepeništem, kad na kraju hodnika kroz otvor malo odškrinutih vratiju, vidim prilaženje visokog jelena. Možda sam bio u šumskoj baraci, a jelen je obilazio svoje područje. Jelen došavši do vratiju stane kao da razgleda otvor. Pomiče se, ne vidim ga cijeloga već upravo njegov široki vrat, a njegova kruna kao da je šira od vratnica. Stoji, miruje. I kako mi se našla u ruci moja karabinka ne znam. Kroz procjep vratiju cijev je uperena ravno u vidljivi dio njegovoga vrata. Prst mi pritisne okidač, a prasak potrese cijelo potkrovlje nad mojom glavom i raširi se prašina, te uzlete neke ptice koje su sjedile na krovu. Jelen međutim, ostane nepomičan. Ili mu kruna zapinje za vratnicu i sprječava pomak ili udarac, stres, šok kao grom iznenadno trenutačno ga je usmrtio, a da se nije ni pomaknuo. Zamišljam kako je smrtni metak dolazio odozgor prema dolje, te je razderao vitalne dijelove u prsnomu košu te će sada noge polagano klecnuti i da će se srušiti kao da sjeda.
No kako bilo da bilo, on još nepomično stoji, a ja silazim u njegovu blizinu. Vidim mu na njegovom vratu samo mala crvena okrugla mrlja, veličine kovanice od 5 kuna. Ja znam da ulazna rana od metka nije velika, a može biti i bez očitog krvarenja. Pomalja se na vratu malo crvenila, ali krv ne navire. Gledam u tu mrlju na vratu. Postrano vidim njegovo oko. Ono je otvoreno. Postaje staklasto, a meni se čini da moram u tom oku pročitati i u propuhu hodnika čuti pitanje bez srdžbe, tek s malo žalosti bolno, otužno: „ZAŠTO?“- i još nerazumljivi mrmljajući šapat: „Nisam ništa nikomu nažao učinio“.
Nisam imao snage gledati to oko nepomičnog jelena. Počinjala me obuzimati tjeskoba. Pitanje „zašto“ mi je zujalo u glavi, a stojeći jelen, miran kao opomena ravnodušnog učitelja, razbuktavala je grčenje moje utrobe u nepodnosivo žaljenje, što sam pucao u tu miroljubivu životinju, koja je samo na procjepu vratiju ispoljavala svoju znatiželju.
Spuštenih ruku uz tijelo, okrenem se od moje odgovornosti. Desna ruka mi je teška, uočim pušku i odbacim je u kut na stari ležaj sa olinjalim baršunastim jastucima. U nemoći, a skoro vrišteći, dršćući tijelom stisnem obje šake u pesnice i zalupam svoju glavu sa obje strane. Ponavljajući pitanje „zašto,zašto“- i probudim se.
I bunovan ponavljao sam pitanje „zašto“ znajući da moj vremeplov nemože se natrag vratiti, a ja neću saznati zašto oduzimati život radi trofeja i samo športskog zadovoljstva. Ipak ne potraje predugo, a meni sine zvijezda saznanja: heureka! Heureka! Znam odgovor, znam odgovor na pitanje zašto. ZATO ŠTO JA NIKADA NEĆU PUCATI NA JELENA NITI NA DRUGE ŽIVUĆE TROFEJE.
Epilog
Bio sam šumar. Upravitelj šumarije, a područje šumarije je državno uzgojno lovište (jelena, srna, tetrijeba), a ja profesionalni „dušebrižnik“ za cijelo lovište i sve živo u njemu. U lovište su dolazili lovci sa dozvolama za odstrel. Njih sam prepuštao lovniku, a sam sam bio nekako zadovoljniji kad bi nakon neuspjelog lova vraćali nerealizirane dozvole. Neki su odlazili nezadovoljni i u srdžbi, a neki zadovoljni i raspoloženi što su proveli neko vrijeme u lovištu uživajući u prirodnomu okolišu, te još više vidjevši žive ukrase stvoriteljevoga vrta. Sa ovima sam i sam zadovoljan popričao, komentirajući viđeno i tumačeći znatiželjniku situacije u harmoničnomu združenju što nam ih priroda podaruje, pa su nam ti ponavljani višekratni susreti stimulirali daljnje poznanstvo, pa i prijateljstvo, te druženje i izvan lovišta. Zbog svakodnevne zaposlenosti, druženje, a pogotovo kućni posjeti prijatelja su bili vrlo rijetki no ipak u nekim izvanrednim prilikama ostvarivi. Tako jednog kišnog dana umjesto u šetnju sastanemo se u prijateljevoj kući. Prijatelj je bio dugogodišnji lovac. Lovac po svim pravilima, odnosno lovački športaš. Obazriv, prijatelj prirode i životinja. Fer-lovac prema zakonu. Humanist po naravi, druževan, nesebičan, prava suprotnost lovcu-mesaru.
Prvo me pozdravio njegov rasni lovački pas. Stambeni prostor mu je bio uređen s lovačkim obilježjima. Predsoblje i stijena nasuprot prozorima dnevnog boravka bijaše okićena lovačkim trofejima. Cijeli zid iznad niske police s knjigama sve do stropa trofeji srndaća, te dominantan jelenski i jedan tetrijeb, kao da će upravo zakvocati na suhoj grani. Sve impresivno i reprezentativno u izložbenom poretku, s malim tablicama s datumima i stanište odstrela. Lovački utisak besprijeporan.
No zagledavši se baš u jelenske rogove osjetim hladnoću po leđima kao u kosturnici s iskuhanim bijelim lubanjama bez mesa, skačučeg cijelog krda srndaća. Jelenski su naročito privukli moje promišljanje. Bili su doista zadivljujuće impresivni. Promišljam: zašto su oni ovdje skriveni, nevidljivi nikomu osim vlasniku. Zašto ih se domogao samo jedan imućnik koji si je mogao dopustiti plaćanje odstrelne takse. Zašto ne i mnogi drugi nisu mogli ugledati taj prirodni ukras. Zašto ne i djeca, đaci, ljubitelji prirode, a da je i netko drugi mogao platiti odstrel stvar bi bila potpuno ista, samo bi se ime vlasnika promijenilo. Nije li tu prisutna makar mala i sportska, lovačka socijalna nepravda. Zašto ne postoji baš nikakva mogućnost da isti objekat bude i drugima trofeja lovačke uspješnosti?
Moj vremeplov već je prebacio moje misli mnogo, mnogo godina, mnogo, mnogo ljudskih generacija naprijed, te upravo smo u lovištu (istom onom pred nekoliko vjekova). U lovištu se pojavljuje više lovaca, svi oni šuljajući se, prikradajući se oboružani upravo dizajniranima „foto-puškama“ (foškama) ili „puš-kamera“. Oni su sad oboružani da mogu mnogi upucati svoj trofej, a slike izložiti na izložbama za nagradu najuspješnije i najbizarnije koje će očito dokazivati lovčevu umješnost, a mnogima uživanje bez krvavih prstiju. Vremeplov je predočio da isti trofejac može biti zadovoljstvo mnogih. Ljudska uskogrudnost i sebičnost mi se nameće kao razlog zamjerki na uobičajeni trofejni odstrel:
1.Odstrel najvrednijeg 'kapitalca' potiče uzgojnu prosječnost uklanjanjem (iz produženja vrste) vrijednih gena najkvalitetnijeg davatelja, te omogućuje slabijima produženje vrste.
2.Socijalna nejednakost omogućuje odstrel kapitalistički jačemu i 'nagrade' društvenim moćnicima.
3.Podupire lažnu lovačku uspješnost sjedenjem u lako pristupnoj kamufliranoj čeki, te odstrel domamljene trofeje na sigurni puškomet.
4.Jedinstveni trofej realiziran je samo jedanput i ostaje skriven.
A sad se ponovno vraćam u prijateljevu sobu.
Mnoštvo trofeja s pločicama me sada još asocira na televizijsku sliku s mnoštvom bijelog kamenja sa pločicama uspješno dizajniranima i izgrađenog i zelenilom okruženoga vojničkoga groblja, no jelenska glava sa staklenim očima, ova na zidu, baš kao ona iz davnog sna. Pitanje vapi bez odgovora „A ZAŠTO, ZAŠTO, NISMO NIŠTA KRIVI“.
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'
Post je objavljen 03.07.2016. u 15:17 sati.