Ispred kuća usporimo korak i nastavimo se približavati mnogo opreznije. Imam osjećaj da je planinsko selo zvijer koja bi mogla pobjeći, ako se uplaši kad naglo izađemo iz mraka. Refleks pretjeranog opreza koji nam je usadila divljina vrlo je snažan i teško će nestati samo tako.
Bradati djedica u toploj bundi, pokriven debelom dekom, sjedi ispred malog dućana i grije se vatrom iz oveće poluotvorene peći. Dim njegove lule miješa se s parom tople tekućine koju ispija iz šalice. Iz tame izrone lica dvaju prljavih divljaka, ali stari se ne uplaši. Osmjehne se i ponudi nam kuhano vino.
Pero nepovjerljivo uzima šalicu, ruke mu drhte kao da prima nebeski dar.
"Daleko idete?", upita starac.
"Do Cravatie", odgovorim.
"Nije blizu, ali nije ni tako daleko. Izgledate kao da ste sišli s planina."
"Jesmo", odgovori Pero. Stari zaklima glavom u nevjerici.
Kuhano vino teče mi niz grlo i utopljuje biće kao vatreni nagovještaj kraja muke i povratka u život normalnog ritma.
"Planinarite noću u zimi?"
"Ne, izgubili smo se..." odvratim.
Jasno mu je da ne govorimo sve, ali ne želi pitati što ga zanima.
"Događa se u ovim planinama", oprezno će on.
Pero otpije gutljaj i zadovoljno uzdahne.
"Želite li se presvući? upita stari. Vjerojatno je osjetio smrad kojim kužimo sve oko sebe.
"Imam dobre skijaške kombinezone", nastavi on, pažljivo motreći kože u koje smo odjeveni.
"Da, želimo ih", brz je Pero.
Stari pođe unutra pa se vrati s kombinezonima i dva para starih skija. Obojici nalije još po jednu.
"Pomoći će vam do Cloweinije, a tamo ćete se snaći za dalje." Rukom prijeđe preko skija pa ih uz zadovoljni smiješak položi na snijeg.
"Hvala vam", Pero će.
Djedica se široko nasmiješi, ponovno pođe i vrati se s dva para korištenih pancerica.
Polako usrčem još jedan gutljaj tople tekućine. Lagano me umiruje. Kuhano vino mi nikada nije tako dobro prijalo. Pero iskapi i drugu, ali na njega alkohol slabo djeluje. Jednom sam ga vidio nakon što je popio šesnaest rakija i ostao sasvim normalan.
Post je objavljen 03.07.2016. u 12:26 sati.