Mračno podne trinaestog dana. Prehodali smo veliku udaljenost, ali nismo naišli na tragove ljudi. Pero je shvatio koliko je malen u usporedbi s moćnom prirodom koja nam određuje sudbinu. To ga deprimira, oduzima nadu, misli tjera u negativnu perspektivu. Umjesto da se bori i pomiren sa sudbinom napreduje kroz divljinu, on radije unaprijed gubi bitku protiv vlastitog uma, povlači se u sebe i šuti.
Zahtjevni vremenski uvjeti diktiraju novu strategiju. Posljednja dva dana provodimo u krugu oko skloništa i tražimo bilo kakve naznake civilizacije prije nego li krenemo dalje. To nas usporava, ali smo sigurniji. Na drugu stranu, izgubljeno vrijeme donosi sve veći rizik sve nižih temperatura i snažnih vjetrova koji smrzavaju lice.
Izviđanje terena je pri kraju.
"Nakon svega, umrijet ćemo zakopani u snijegu, kao psi", malodušno će Pero.
"Materija je samo dio kreacije", odvratim.
"Kakve to veze ima?"
"Postoji i nematerija. Mnogo je veća, ali znanstvenici je ne znaju pronaći." Klasično prebacivanje teme, naporno mi je slušati o smrzavanju.
"Što se događa u točki u kojoj materija počne djelovati nestvarno i postojanje u njoj postane posve besmisleno kao meni sada?"
"Tu gdje se nalazimo, tu trebamo biti i to takvi kakvi jesmo. Da nije tako, ne bismo bili ovdje."
"Sve je to vrlo nelogično i stoga nema smisla."
"Zapravo, sve je savršeno smisleno i radi precizno kao najskuplji sat, ali ograničena percepcija ograničava jasno razumijevanje."
"Imamo percepciju koju imamo."
"Zapravo imamo više. Paralelno postojimo i tu, i tamo."
"Nelogično."
"Misliš li da gigantska svijetleća reklama mravu djeluje logično?"
Odabrati povratak u sklonište gdje nas čeka još pola ovce ukopane u snijegu ili potrošiti posljednju kap Energije, poletjeti i pronaći ispravni smjer? Ako se vratimo, naumice ćemo lutati još dva dana koliko nas preostali izboji mogu grijati, a nakon toga preostaje nam samo ostati u skloništu do proljeća. Tko zna kakva će biti zima, i hoćemo li preživjeti do tada.
Post je objavljen 28.06.2016. u 11:32 sati.